Zbirka Milovana Đilasa sadrži objavljene i neobjavljene rukopise i tiskopise koje je Đilas slao svome izdavaču Williamu B. Jovanovichu. Ovaj je tiskao u Americi gotovo sve njegove naslove knjiga nakon zatvora i disidentskoga puta. Jovanovich je bio glavna Đilasova veza prema američkom svijetu izdavaštva i novinstva, dok su Drenka Willen i prof. Michael B. Petrovich bili zaduženi za prijevode Đilasovih tekstova i knjiga namijenjenih za američki tisak. Središnje teme zbirke tiču se komunizma u Jugoslaviji, disidentskih kretanja u Jugoslaviji i istočnoj Europi, jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita, kao i uopće svjetskoga komunističkog pokreta u 20. stoljeću.
Osim toga, u zbirci se nalazi i Đilasova privatna korespondencija, kao i razni drugi materijali vezani uz njegovo disidentsko djelovanje. Postoje u ovoj zbirci, osim rukopisa i tekstova na srpskom i srpskohrvatskom jeziku i njegovi brojni članci i eseji namijenjeni američkom i zapadnom tisku. Također, u zbirci se čuva i originalni Đilasov rukopis jednoga od najpoznatijih njegovih djela Nova klasa pisanoga u drugoj polovici 1950-ih godina u kutiji 1. U kutiji 6. je rukopis njegova djela Crna Gora na srpsko-hrvatskom jeziku, a u kut. 7. prijevod na engleski jezik. U kutiji 8. njegovo djelo u rukopisu Wartime objavljeno na engleskom jeziku 1977. i njemački prijevod djela Memoari jednog revolucionara objavljenoga na engleskom jeziku 1973. U kutiji 13. pohranjen je njegov rukopis knjige Conversations with Stalin zbog koje je drugi put završio u zatvoru nakon njezine objave u Americi 1962.
U kutiji 15. je Đilasov osobni prijevod s engleskoga jezika na srpsko-hrvatski djela Johna Miltona Paradise Lost. U kutijama 19. i 21. nalaze se njegove studije pod naslovom Unperfect Society koje su se pojavile u engleskom izdanju 1969. i studija o crnogorskom vladaru Njegošu iz 1966. U kutiji 24. su rukopisi njegova djela koje se pojavilo 1958. Land without Justice. Među objavljenim materijalima iz zbirke nalazi se i Đilasov rukopis u kutiji 5. i 44. jedne njegove novele na engleskom jeziku pod naslovom Worlds and bridges, kao i njegov srpski izvornik koji je objavljen tek 1997. u Novom Sadu nakon njegove smrti. Osim rukopisa, zbirka čuva i fotografije iz Đilasova obiteljskoga i javnog života od 1931. do 1989. godine, ukupno 378 digitalnih fotografija spremljenih na CD-u. Bogata Đilasova korespondencija nalazi se raspršena po čitavoj zbirci, a najvećim dijelom u kutijama 17., 18., 27., 28., 42. i 43. Od Đilasovih korespondenata, osim sina Alekse i izdavača Jovanovicha, ističu se Desimir Tošić, Mihajlo Mihajlov, Jovan Barović, Vane Ivanović, Matija Bećković, Vladimir Dedijer, Drenka Willen, Bogdan Radica, Marver Bernstein i drugi.
U kutiji 1. ove zbirke nalazi se u rukopisu najpoznatije Đilasovo djelo koje mu je i donijelo svjetsku slavu Nova klasa – kritika suvremenog komunizma objavljena 1957. u Velikoj Britaniji, što je bio i prvi kritički napad na titoizam iznutra, iz pera njegova dojučerašnjega graditelja i jednoga od najbližih Titovih suradnika u nomenklaturi moći. Knjiga ima težinu i u tome što ju je Đilas pisao za vrijeme svoga boravka u zatvoru. Đilas u tom djelu priznaje svoju osobnu preobrazbu kada kaže da njome „udaljavajući od stvarnosti savremenog komunizma, ja sam se sve više približavao ideji jednog demokratskog socijalizma.“ (str. 2) Na jednom mjestu daje i definiciju nove klase kao razočarani revolucionar koji je izgubio iluzije da revolucija može dovesti do savršenoga besklasnog društva: „Ne radi se, dakle, samo o birokratskoj samovolji izopačavanja i parazitizmu, iako komunistički režimi i tim obiluju, čak više nego drugi, nego o prisvajanju isključivo za komuniste, prava upravljanja i raspodele imovine nacije, što ih stvarno i čini jezgrom nove klase vlasnika i na čemu se zasniva njihov totalitarizam.“ (str. 52) Kada je riječ o stvaranju disidentske klime u jugoslavenskom društvu gdje svim resursima gospodari „nova klasa“, Đilas iznosi da je to otežano time što u Jugoslaviji nije potrebna nikakava cenzura, budući da su „duhovni radnici na autocenzuru prisiljeni samim stanjem, realnošću društvenih odnosa. Autocenzura je ustvari glavni oblik partijske, idejne kontrole u komunizmu.“ (Milovan Djilas Papers, kutija 1.)
U kutiji 2. se nalazi rukopis Thieve's fate, u kojoj Đilas opisuje njemačku okupaciju Srbije nakon 1941. Također su ovdje prisutni i Đilasovi tekstovi o beogradskom odvjetniku Jovanu Baroviću, disidentu koji je branio političke zatvorenike i koji je stradao 1979. na autocesti Zagreb-Beograd pod sumnjivim okolnostima. Đilas je sumnjao da ga je ubila tajna služba zbog čega mu je posvetio tekst Barović – neustrašivost protiv bezakonja koji se kasnije našao u američkom tisku. (Milovan Djilas Papers, kutija 2.) U istoj kutiji je na tipkanom rukopisu i djelo Druženje s Titom koje je prvi put objavljeno 1980. u inozemstvu na srpsko-hrvatskom jeziku. Đilas prikazuje Tita kao diktatora koji nije imao niti tradicije u smislu monarha, niti obrazovanje intelektualca, nego je diktator iz mase kojeg je odlikovala snažna volja za moći koja ga je i vodila do vrha jugoslavenske Partije. U njegovom stilu i metodama vladavine ne vidi nikakve razlike u odnosu na druge komunističke vladavine, radi čega Đilas zaključuje da se „Titov marksistički marksizam ne razlikuje od onog ili onih u ostalim komunističkim zemljama po funkciji osveštanju i utemeljivanju vlasti, nego po jugoslavenstvu - po inzistiranju na državnoj samostalnosti i svojim modelima.“ Nakon sukoba s Moskvom 1948., Đilas ispovijeda da se Tito zanimao samo za svoju osobnu vlast, a da su teorijska razglabanja o novom smjeru jugoslavenskoga socijalizma nakon te važne prekretnice artikulirali on osobno i dvojica slovenskih komunista Boris Kidrič i Edvard Kardelj. Đilas opisuje Titovu vladavinu kao dijalektiku između „liberalizacije“ i „restaljinizacije“, pri čemu svoj pad sredinom 1950-ih tretira kao povratak Tita staljinističkim metodama nakon 1948. Kao drugi val „demokratizacije“ Jugoslavije, nakon njegovih osobnih nastojanja, Đilas je vidio u „nacionalnom komunizmu“ u Hrvatskoj (M. Tripalo, S. Dabčević-Kučar) i „demokratskoj struji“ srpskih komunista (M. Nikezić, L. Perović), ali i ti pokreti, kad su se počeli otimati Titovoj kontroli, bili su suzbijeni pojačanom represijom režima nakon 1971. Na kraju Đilas daje prognozu raspleta ukupne jugoslavenske situacije nakon Titova odlaska sa scene, kada veoma pronicljivo kaže da će „Titovo delo – posttitovska Jugoslavija biti ugroženo u svojoj najpresudnijoj osnovi – u ideološkoj, monopolističkoj vlasti. Time će, neizostavno, biti ugrožena nezavisnost Jugoslavije.“ (Milovan Djilas Papers, kutija 1.)
U kutiji 8. su Đilasovi kritički osvrti u zapadnom tisku na pojavu „nove ljevice“ 1968. godine u kojima je osuđuje kao promašen ljevičarski radikalizam. U kutiji 11. smještena je korespondencija s Vladimirom Dedijerom, također optuženim da je kao urednik Borbe podupirao Đilasove sporne članke objavljivane od listopada 1953. do siječnja 1954., i koji je bio Đilasov najbliži suradnik i prijatelj nakon njegova pada iza 1954. Važni su u tom smislu i Đilasovi dnevnici iz vremena njegovih previranja s režimom iz 1953. i 1954. u kojima se vidi da je Đilas tražio alternativni socijalizam u odnosu na onaj staljinistički, te se vraća izvorima Marxa i Engelsa za koje je tvrdio da nisu izgradili konačni sustav, nego da su svoje teorijske koncepcije ostavile otvorenim za buduće rasprave. Ovdje se nalaze i Đilasovi govori i dokumenti sa sudskoga procesa iz siječnja 1955. godine, na kojem je kazivao: „Najprostije rečeno: moja shvaćanja i vladajuća shvatanja su dva suprotna lica jednog te istog socijalističkog sistema,“ pri čemu odbacuje svaku mogućnost da je on težio tome da se obnovi predratni poredak i stare političke stranke. Isto tako, ova kutija čuva i Đilasovo pismo Titu iz 1967. neposredno nakon što je izašao iz zatvora, te djelo Nordijski san iz 1954. i Sveznanje gluposti, neobjavljeni rukopis. (Milovan Djilas Papers, kutija 11.)
U kutiji 12. smješteni su rukopisi pod naslovom Pobunjena mladost iz 1955. u kojima Đilas opisuje svoje najranije revolucionarne dane kada je kao mladić pristupio komunističkom pokretu. U njemu se opisuje njegov mladenački put od beranamske gimnazije do beogradskoga fakulteta, i do organiziranja lijeve studentske omladine i kraljevskoga zatvora. Ovi Đilasovi memoari su jedan važan izvor i za povijest crnogorskoga krila jugoslavenskoga komunističkog pokreta. Kutija 20. sadrži Đilasov rukopis knjige o Njegošu kojem je posvetio svoj interes nakon razlaza s Partijom i tijekom boravka u zatvoru. Isto tako, ova kutija sadrži izvještaje, pisma, predavanja i članke za vrijeme Đilasova posjeta Americi 1968. nakon puštanja iz zatvora, gdje je zadobio osobit publicitet u krugovima američke lijeve inteligencije, ali uopće u cijeloj američkoj javnosti tih godina. Osobitu pozornost je tada dobilo njegovo predavanje na sveučilištu u Princetonu gdje je zagovarao „ekonomsku decentralizaciju“ i „veće političke slobode“ zbog čega je i došao u sukob s titoizmom 1954.
Kutija 34. sadrži rukopis knjige Memoari jednog revolucionara koje je tiskano u američkom izdanju 1973. kod njegova izdavača Williama B. Jovanovicha. Tu se nalazi i važna korespondencija između Jovanovicha i Đilasa u razdoblju od 1970. do 1975. u kojem se jasno uočava da je Jovanovich bio glavni promotor Đilasovih djela na američkom tržištu. U kutiji 36. valja istaknuti značajan intervju Edvard Kardelja u kojem je dao ocjenu Đilasova fenomena, inače objavljenoga u Free Europe 6. svibnja 1974. Kardelj govori o Đilasu kao čovjeku ekstrema, kao onom prvaku Partije koji je svojim lijevim radikalizmom ugrozio opstanak narodnooslobodilačkoga pokreta u Crnoj Gori u početku rata, zatim da je nakon rata bio izrazit staljinist da bi se 1950-ih okrenuo socijaldemokraciji tvrdeći zapadnoj javnosti da nikada nije bio ni komunist ni marksist. Ovdje je i Đilasov intervju s Johnom Morganom dan britanskoj televiziji Thames iz 1973. u kojem izražava svoje misli da je totalitarni komunizam zapao u svoju dekadenciju i da su mu nužne reformne mjere prema demokratizaciji i liberalizaciji. Priznaje da je Staljinova smrt 1953. kod njega otvorila razmišljanja o alternativnim pravcima socijalizma, kao i to da su njegove simpatije naklonjene modelu zapadne socijaldemokracije koja je bez revolucije mirnim putem težila izgradnji socijalističkoga uređenja. U građi kutije 37. nalaze se dva rukopisa Zatvorski dnevnik i Zatvorske beleške koje je 2016. u Beogradu dao objaviti njegov sin Aleksa Đilas pod naslovom Pisma iz zatvora. Ovi rukopisi svjedoče o Đilasovim interesima i razmišljanjima, prije svega o njegovom intelektualnom radu koji se odnosio na pisanje i čitanje u zatvoru. Svakako je znakovito Đilasovo okretanje od marksizma k tradicionalnim temama vezanim uz crnogorsku povijest i pravoslavnu literaturu. Plod toga je interes za Njegoševu religioznu filozofiju, kao i knjiga o Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu u kojem je Đilas posegnuo za miješanjem povijesti i fikcije, a koju je objavio na engleskom jeziku 1963. (Milovan Djilas Papers, kutija 37.).
