Zbirka Mihajla Mihajlova ima 42 standardne arhivske kutije i 23 kutije veće veličine od uobičajene arhivske kutije. Pisana je na nekoliko jezika, tj. na srpskom, srpsko-hrvatskom, ruskom, engleskom i njemačkom jeziku. Zbirka je podijeljena u više cjelina: Osobni podaci, Korespondencije, Osobni spisi, Govori i članci, Posjetnice, Spisi drugih autora o Mihajlovu, Djela i članci drugih autora, te Audiovizualni zapisi.
U prvom odsjeku gradiva, koji obuhvaća tri arhivske kutije, nalazi se Mihajlovljeva osobna dokumentacija s biografijama, bibliografijama i adresarom osoba s kojima je komunicirao. Osim materijala iz njegova javnoga djelovanja, ovdje se nalaze i osobne isprave te dokumenti iz njegova obiteljskoga života koji se odnose na majku Veru Mihajlov i sestru Mariju Ivušić.
Među najzanimljivije materijale prvoga dijela gradiva spadaju dokumenti s političkih procesa koji su protiv Mihajlova vođeni na jugoslavenskim sudovima u dvama navratima 1960-ih i 1970-ih godina. Oni se nalaze u kutiji br. 3., a obuhvaćaju razne sudske dokumente od 1965. do 1975. godine, kao i Mihajlovljeva pismena obraćanja vlastima i sudovima Titove Jugoslavije, najčešće u obliku žalbi ili molbi da se poboljša njegov položaj osuđenika i zatvorenika. U drugom razdoblju zatvora 1970-ih godina, Mihajlov se u Srijemskoj Mitrovici čak služio i štrajkom glađu kako bi popravio svoj položaj. Mihajlov je kao intelektualac posebno bio osjetljiv na pristup knjigama u ograničenim zatvorskim uvjetima, stoga je osim njegovih zahtjeva da ga se pusti iz zatvora i da mu se dozvoli izlazak iz zemlje, najvažniji zahtjev zatvorskim vlastima mogućnost čitanja što više raznih knjiga i literature. Izuzev djela iz njegove uže specijalizacije i interesa za rusku književnost i jugoslavenske i ruske disidentske prilike, Mihajlov je intenzivno čitao i vjersku literaturu proučavajući ne samo knjige o kršćanskim temama, već je zadirao u područje indijske filozofije i istočnjačkih religija općenito. (Mihajlo Mihajlov Papers, kutija 3.)
Nadalje, u ovoj zbirci od kutije 3. do kutije 11. nalazi se korespondencija s brojnim ustanovama i pojedincima u razdoblju od 1965. do 2010. godine. Mihajlov je najvećim dijelom surađivao sa srpskom, hrvatskom i ruskom disidentskom scenom (Jovan Barović, Vadim Belocerkovski, Vera Piroškov, Grigorij Svirski, AndrejSinjavski, Aleksandar Solženjicin, Predrag Palavestra, Mirko Vidović, Ivo Glowatzky, Franjo Tuđman i dr.). Iz korespondencija valja još izdvojiti pisma koje je upućivao istaknutim političkim ličnostima svojega vremena poput Josipa Broza Tita, američkoga predsjednika Jimmyja Cartera, te Charlesa, princa od Walesa koji se također zanimao za njegov slučaj političkoga progona. (Mihajlo Mihajlov Papers, kutija 8.)
U kutiji 9. nalaze se popisi političkih osuđenika i političkih procesa u Jugoslaviji i zabranjenih knjiga i časopisa od 1945. godine, što je Mihajlovu služilo kao argument da iznese zapadnoj javnosti krajem 1970-ih i početkom 1980-ih nedovoljno poznate činjenice o disidentskim strujanjima i u Titovoj Jugoslaviji. U istoj kutiji nalazi se prepiska i Đilasov razlaz s Mihajlovim u pismu od 27. veljače 1984. u kojem Đilas traži da ukloni njegovo ime iz predsjedničkoga vijeća CADDY-a. Razlaz s Mihajlovim dogodio se nekoliko godina nakon što su 1979. u Beogradu njih dvojica s Momčilom Selićem, koji je poslije u predsjedničkom vijeću CADDY-a zamijenio Đilasa, objavili samizdat Časovnik (Mihajlo Mihajlov Papers, kutija 13.), zbog čega je Selić bio uvjetno kažnjen zbog nezakonitoga izdavaštva. Osim osobnih prepirki, Mihajlov je dolazio u sukobe s Đilasom i na intelektualnom planu smatrajući da Đilas kao disident nedovoljno uviđa snagu religije u borbi sa službenim marksističkim režimima. (Mihajlo Mihajlov Papers, kutija 9.)
U kutiji 11. osim pisama predsjedniku Titu, nalaze se i Đilasova pisma Titu u kojima se u drugoj polovini 1970-ih zalagao za poboljšanje položaja i njegovo puštanje iz zatvora. (Mihajlo Mihajlov Papers, kutija 11.) U istoj kutiji nalaze se brojni materijali i bilješke koje je skupljao za izradu svoje doktorske disertacije, prije svega komentari na djela Dostojevskog. U kutiji 12. važno je navesti Odgovore na pitanja Alekse Đilasa iz 1982. godine u kojima je objasnio mlađem Đilasu zašto u Jugoslaviji za razliku od zemalja Istočnoga bloka nije došlo do takvoga razmaha disidentskoga pokreta. Mihajlov je svjestan da bez suradnje hrvatskih i srpskih disidenata, kolikogod ono bilo delikatno zbog nacionalnih tenzija i povijesnih sukoba, nije moguć opstanak jugoslavenskoga projekta nakon smjene komunista s vlasti.
U tom kontekstu spominje pozitivan primjer hrvatskoga disidenta Marka Veselice koji je prvi dao inicijativu za suradnju beogradskih i zagrebačkih disidenata. Mihajlov je sam bio prisutan na jednom takvom susretu u Zagrebu u travnju 1978. prije odlaska u emigraciju. Ondje su sa zagrebačke strane bili Marko Veselica, Vlado Gotovac, Franjo Tuđman, a s beogradske osim Mihajlova, Milovan Đilas, odvjetnik Jovan Barović i Dragoljub Ignjatović. Takvu Veseličinu ulogu držao je glavnim razlogom zašto je isti nakon toga dobio 11 godina zatvora. Isto tako, sumnjive okolnosti u kojima je stradao 1979. beogradski odvjetnik Jovan Barović također su imale epilog u tom povezivanju hrvatskih i srpskih disidenata, smatrao je Mihajlov. U odgovorima na pitanja Đilasa mlađeg prvenstvo ukazuje na demokratski princip u njegovim političkim pogledima prema rješenju jugoslavenske krize. Stoga je tvrdio da zagovaranje održanja jugoslavenske države ne može biti kriterij podjele na „demokratske i nedemokratske nacionaliste,“ zbog čega mu je prihvatljivija demokratska Hrvatska nego autoritarna Jugoslavija. (Mihajlo Mihajlov Papers, kutija 12.)
Kada je riječ o disidentskom pokretu, Mihajlov je smatrao da je on prije svega izraz djelovanja intelektualaca u komunističkim državama, pri čemu iznimku čine „proljeća naroda“ kao što je to bilo u Poljskoj i Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. Mihajlov je u ovom razgovoru s Aleksom Đilasom pokušao dati glavne razloge slaboga razvoja disidentskoga pokreta u Jugoslaviji u odnosu na njegovo snažno bujanje od 1960-ih godina u drugim dijelovima istočne Europe.
Na prvom mjestu je sukob sa Staljinom 1948. koji je uzrokovao da se Jugoslavija „liberalizirala“ u mnogim područjima, pa tako i u kulturnom stvaralaštvu osobito nakon Ljubljanskoga kongresa književnika 1952. Tako su se primjerice slikarstvo, glazba i poezija u određenoj mjeri otrgnuli od zagrljaja ideološkoga monopola, što se u Sovjetskom Savezu počelo događati tek 1980-ih godina.
Druga velika prepreka razvoju disidentskoga gibanja bilo je nacionalno pitanje u Jugoslaviji koje je stalno isticalo nacionalnu posebnost svakoga pojedinog njezinog naroda kao najvažnije političko i kulturno pitanje, što je otežavalo suradnju disidenata iz različitih nacionalnih skupina.
I treća otegotna okolnost je za Mihajlova vanjska podrška zapada komunističkom režimu u Jugoslaviji radi čega nisu mogli dobiti onoliku potporu u zapadnoj javnosti kako su to dobivali sovjetski i istočnoeuropski disidenti. Osim toga, zapad sve do 1980-ih nije posvećivao nikakvu pažnju sustavnim kršenjima ljudskih prava i progonima pisaca i intelektualaca zbog njihova intelektualnoga rada u Jugoslaviji. Svoju i Đilasovu iznimku smatrao je posljedicom toga što je Đilas bio sam arhitekt titoističkoga režima, a u njegovom osobnom slučaju pozornost zapadne javnosti je dobio samo zato što se u njegovom slučaju radilo o kritiziranju Sovjetskoga Saveza. Slučajevi Ivana Stevana Ivanovića i Franje Tuđmana primjerice nisu naišli ni na kakav odjek u zapadnoj javnosti, iako je Mihajlovljev CADDY upoznao brojne američke ustanove i utjecajne pojedince iz svijeta novinarstva i politike s Tuđmanovim slučajem. (Mihajlo Mihajlov Papers, kutija 12.)
Međutim, Mihajlov je smatrao da je njegov dolazak u Ameriku i pokretanje CADDY-a ipak promijenilo situaciju i da je 1980-ih godina došlo do snažnijega razvoja disidentskoga pokreta na jugoslavenskim prostorima negoli je to bio slučaj u prethodnim dvama desetljećima što je privuklo i pažnju američke javnosti. Na kraju zaključuje da „ja nisam zato da se osudjuje jugoslavenska inteligencija, te da se smatra da je manje slobodoljubiva od sovjetske, poljske ili češke,“ jer su po njemu zato odgovorne specifične okolnosti u kojima se Jugoslavija nalazila nakon 1948. što je utjecalo i na nešto drugačiji karakter i dinamiku njezinoga disidentskog pokreta. (Mihajlo Mihajlov Papers, kutija 12.)
Treći dio gradiva obuhvaća Mihajlovljeve rukopise, članke, eseje, predavanja, govore i vlastite autorske knjige. U ovom dijelu građe zbirke smještena su razna djela i spisi drugih autora od kutije 34. do kutije 42. Među rukopisima se ističe građa koju je skupljao za svoju doktorsku disertaciju o Dostojevskom. U skupini članaka i eseja od kutije 15. do kutije 29. prisutni su materijali koje je objavljivao kao disident za vrijeme boravka u inozemstvu nakon 1979. u različitim listovima i časopisima i to na više različitih jezika - srpsko-hrvatskom, ruskom, engleskom, finskom, češkom, francuskom, talijanskom, poljskom i španjolskom jeziku. U ovoj grupi gradiva u kutiji 28. pohranjen je engleski prijevod (Moscow summer) njegova putopisa Leto Moskovsko iz 1965. zbog kojeg je bio politički progonjen u Jugoslaviji 1960-ih godina, a u kutiji 29. nalaze se druga najpoznatija i najvažnija Mihajlovljeva djela kao što su Russian themes iz 1968. i Underground notes iz 1970. također na engleskom jeziku, te Nenauchnye misli iz 1979. na ruskom jeziku. Osim toga, tu su i njegova djela iz kasnije faze, Nietzsche in Russia iz 1986. u kojem je problematizirao utjecaj Nietzscheove filozofije na ruskim modernizam s prijelaza stoljeća i rukopis za srpsko izdanje Ponovljene misli iz 2008. u kojoj je dao pregled glavnih disidentskih tendencija u Jugoslaviji i svoj osobni doprinos u njima.
U četvrtom dijelu gradiva u kutijama 30. do 33. nalaze se razni članci i eseji koje su drugi autori i to na različitim jezicima pisali o Mihajlovu, o njegovom slučaju i njegovim djelima. Iz njih se uočava da je Mihajlov, kada je riječ o emigraciji s jugoslavenskih prostora, najviše surađivao s krugom, uglavnom srpskih emigranata projugoslavenskih raspoloženja okupljenih oko časopisa Naša reč i pojedincima poput Desimira Tošića i Ivana Stevana (Vane) Ivanovića koji su zagovarali očuvanje Jugoslavije u sklopu Demokratske alternative i micanje jugoslavenskih komunista s vlasti. Tako se u kutiji 30. nalaze prikupljeni tekstovi u kojima se iz jugoslavenskih listova i časopisa napadao Mihajlovljev rad osobito 1960-ih godina. Među njima je najinteresantniji tekst u beogradskom časopisu Gledište pod znakovitim naslovom Jedan pamflet protiv Oktobarske revolucije.
Svakako je posebno zanimljivo u ovom dijelu građe pisanje jugoslavenskoga tiska o Mihajlovu u prijelomnoj 1990. kada se Mihajlov nakon 12 godina vraća iz emigracije, zbog čega je beogradska Duga objavila intervju s njim pod naslovom Povratak Mihajla Mihajlova. U njemu Mihajlov jasno iskazuje svoje političke težnje da se očuva jugoslavensko jedinstvo i da se spriječi osamostaljenje republika, što je tada bilo na liniji službenoga Beograda i prosrpske politike. U petom dijelu zbirke nalaze se posjetnice s kontakt informacijama i bilješke za istraživanje i pisanje koje zauzimaju građu u kutijama 43. do 47. Posljednja cjelina zbirke tiče se audiovizualnoga i digitalnog materijala koji je raspoređen u kutijama 48. do 64., a tiče se televizijskih intervjua koje je Mihajlov davao tijekom života, a posebno iz zadnjega razdoblja nakon povratka u Srbiju poslije 2001. godine.