Djelovanje Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ od njegovog osnutka 1944. do prestanka rada početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća i formalnog ukidanja 1980. predmet je ovog rada. Budući da se historiografija ovom temom nije u većoj mjeri bavila, članak se većinom temelji na izvornim materijalima iz arhivskog fonda Hrvatskog državnog arhiva HR-HDA-640 Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“. Djelatnost Društva promatra se kroz rad Glavnog odbora u centru te kroz rad pododbora – podružnica „Prosvjete“ na terenu, u seoskim područjima. Tamo je „Prosvjeta“, uz druge ustanove, imala veliku ulogu u opismenjavanju stanovništva, podizanju škola, otvaranju knjižnica, čitaonica i klubova, organizaciji raznih tečajeva i predavanja te raznih drugih vidova kulturno-prosvjetnih i umjetničkih aktivnosti.
Istražena je i povezanost SKD „Prosvjeta“ s političkim predstavništvima Srba u Hrvatskoj unutar institucija vlasti FH/NRH/SRH – Srpskim klubom vijećnika ZAVNOH-a i Glavnim odborom Srba u Hrvatskoj kao i sa značajnim srpskim političarima koji su obnašali državne i partijske funkcije u NRH te bili inicijatori i vođe srpskih institucija osnovanih nakon Drugog svjetskog rata. SKD „Prosvjeta“ imala je najveći utjecaj upravo u to poratno vrijeme kada su, uz samo Društvo u okviru kojega je u Zagrebu djelovalo njezino izdavačko poduzeće, knjižara i čitaonica te izlazile novine „Srpska riječ„ (kasnije „Prosvjeta„), osnovani i Muzej Srba u Hrvatskoj, Centralna biblioteka, Arhiv Srba u Hrvatskoj i Srpsko pjevačko društvo „Obilić„. SKD „Prosvjeta“ tada je bila podupirana od strane vlasti i KP jer je kao frontovska organizacija slijedila program i ideologiju NFH, a time i KP, a ujedno je poslužila da se kroz nju, kao srpsku ustanovu, kanalizira vladajuća partijska strategija ublažavanja i neisticanja nacionalnih razlika te širenje „bratstva i jedinstva„. Vodeći srpski političari u Hrvatskoj u poraću - posebice Duško Brkić, Rade Žigić i Stanko Ćanica Opačić imali su u provedbi Vladine politike veliku ulogu, ali njihovom kritikom vlasti te uskoro i njihovim padom, i pozicija srpskih ustanova i „Prosvjete„ se promijenila. Ustanove su većinom ukinute ili pripojene sličnim postojećim ustanovama, dok je „Prosvjeta“ svedena na prosvjetiteljsku ulogu u ruralnim područjima. „Prosvjeta„ je paralelno s buđenjem „Hrvatskog proljeća„ krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća nastojala proširiti svoju aktivnost s kulturno-prosvjetnog i na političko područje što nije dočekano blagonaklono te je u konačnici uzrokovalo i njeno ukidanje.