Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu središnja je knjižnica u Republici Hrvatskoj, ujedno i temeljna ustanova hrvatske kulture, znanosti i obrazovanja. Osnovana je 1607. godine kao kolegij, a nacionalno značenje počinje stjecati odredbama o obveznom primjerku (1816. i 1837.). Godine 1837. Antun Kukuljević daje joj latinsko ime Nationalis Academica Bibliotheca, kojim se ističe dvojnost njezinih zadaća. Tijekom 19. i 20. stoljeća knjižnica je obogaćena brojnim donacijama knjiga te se procjenjuje da danas čuva oko tri milijuna knjiga. 

Prvotno smještena u zgradi napuštenoga dominikanskog samostana na današnjem Katarininu trgu 5, kasnije u zgradi Rektorata, potom u zgradi današnjeg Hrvatskog državnog arhiva, a od 1995. u impozantnoj novosagrađenoj zgradi u ulici Hrvatske bratske zajednice. 

Njezina je primarna funkcija čuvanje pisanog i tiskanog, a u suvremeno doba i digitalnog kulturnog dobra Hrvatske. Tu je zadaću u cijelosti ispunjavala i tijekom socijalističkog razdoblja, što je posebno vidljivo u sačuvanosti tzv. nepoćudnih knjiga. Sama ustanova nema opozicijsku ulogu u razdoblju socijalizma, ona je službeno središnja hrvatska knjižnica. No, opozicijsko djelovanje možemo pronaći kod njezinih pojedinih djelatnika, kao što je Branko Hanž koji je čuvao nepoćudne knjige.