Pagvaška konferencija o znanosti i svjetskim problemima (popularno nazvana Pagvaškim pokretom) je međunarodna organizacija znanstvenika i intelektualca koja se bori za otklanjanje opasnosti od oružanoga sukoba svjetskih razmjera. Pagvaški pokret nastao je kao međunarodna konferencija o znanosti i globalnim problemima i svojevremeno se afirmirao kao „značajan međunarodni čimbenik i kanal komuniciranja među znanstvenicima“ (Knapp, 1995: 71), raspravljajući prvenstveno o problemima nuklearnoga oružja i nuklearne opasnosti.
Pugwash je mjesto u Novoj Škotskoj (Kanada) gdje je u organizaciji Josepha Rotblata i Bertranda Russella 1957. održana prva konferencija Appraisal of Dangers from Atomic Weapons, pa je po tom mjestu nazvan čitavi pokret. Poticaj za održavanje prve konferencije dao je Cyrus Stephen Eaton koji je financirao konferenciju, no temelj konferencije bio je manifest koji su 1955. sastavili Bertrand Russell i Albert Einstein, u kojem su svjetskim znanstvenicima uputili poziv za raspravu o prijetnjama potencijalnog nuklearnog rata, te općenito za razoružanjem.
Od samoga početka znanstvenici koji su organizirali prvu konferenciju nastojali su zadržati skupove u formi slobodnoga i neformalnog dijaloga i izbjeći institucionalizaciju, pa zbog toga ne postoji formalno članstvo u Pagvaškom pokretu, nego samo konferencije i drugi sastanci na kojima se znanstvenici susreću. (Knapp, 2013: 90) Organizacijski minimum očituje se u radu pagvaških ureda u Rimu, Ženevi, Washingtonu i Londonu. (https://pugwash.org/contact-us/)
Pagvaški pokret svoj je vrhunac imao u razdoblju Hladnoga rata, posebno u vrijeme velikih svjetskih kriza, poput kubanske, i odigrao je korisnu ulogu u otvaranju komunikacijskih kanala u vrijeme inače zategnutih službenih međunarodnih odnosa. Na temelju rasprava vođenih u okviru Pagvaškog pokreta, doneseni su i važni međunarodni ugovori, poput Ugovora o neširenju nuklearnoga oružja (Nuclear Non-proliferation Treaty - NPT) iz 1968. godine, Ugovora o zabrani antibalističkih raketa (Anti-Ballistic Missile Treaty) iz 1972. godine, Konvencije o biološkim oružjima (Biological Weapons Convention) iz 1972. godine i sl. (Knapp 2013: 92-94) Zbog djelovanja na smanjenju nuklearnoga oružja u međunarodnoj politici, Pagvaška je konferencija, zajedno s jednim od svojih osnivača Josephom Rotblatom, 1995. nagrađena Nobelovom nagradom za mir. U središtu interesa Pagvaških konferencija kasnije je bio problem biološkoga i kemijskog oružja, kao i problemi ekonomskoga i znanstvenog razvoja Trećega svijeta. U recentnijem razdoblju otvorile su se brojne teme iz polja ekologije. Do danas je održano preko 400 sastanaka (konferencija, simpozija, studijskih grupa, radionica, sastanaka).
Nekoliko godina nakon osnivanja, Pagvaškoj konferenciji 1961. (travanj 1961., Ženeva, 4th meeting of European Group), kao prvi iz Jugoslavije pridružio se Ivan Supek. Godine 1963. osnovana je Jugoslavenska pagvaška grupa kao dio međunarodnoga pokreta, a 1967. godine promijenila je naziv u Jugoslavenski pagvaški savez. Prvi predsjednik bio je Ivan Supek, a tajnici Marcel Lažanski i Vladimir Knapp. (Knapp, 2013: 95-96) Supekovom zaslugom u rujnu 1963. u Dubrovniku je održana njena 11. konferencija (Current Problems of Disarmament & World Security), u veljači 1967. u Zagrebu Studijska skupina o europskoj sigurnosti (Study Group on European Security (VI)), u travnju 1972. u Dubrovniku 16. simpozij (16th Symposium: Necessity, Opportunities and Obstacles for European Collaboration), te u siječnju 1975. 22. simpozij (22nd Symposium: Science and Ethics), također u Dubrovniku.
(https://pugwashconferences.files.wordpress.com/2014/05/participants-and-meetings-1957-2007.pdf).
