U slučaju scenarija Život sa stricem glavni diskutant s osporavateljem Antom Kesićem i SUBNOR-om bio je režiser Krsto Papić koji je tražio novac za snimanje filma od Savjeta Jadran filma. U reakciji na vijest o tome kako je Ante Kesić interpretirao scenarij za igrani film na sjednici Predsjedništva SUBNOR-a (Vjesnik, 28. studenog 1986.), Papić traži medijski prostor u novinama Vjesnik jer da je Kesićevo viđenje „prepuno laži, podmetanja i obmana“.
Objašnjava nastanak scenarija koji je on adaptirao prema neobjavljenom romanu Ivana Aralice i naslovio Život sa stricem. S obzirom na to da je on nositelj projekta, traži da se svi prigovori i kritike upute njemu i oštro kritizira javni istup Ante Kesića i njegovo ideologizirano „čitanje“ scenarija: „Ante Kesić ili nije razumio tekst ili je pokvarenjak svjesno obmanuo Predsjedništvo SUBNOR-a Hrvatske, a posredstvom gotovo svih novina i drugih medija i čitavu jugoslavensku javnost nevjerojatnim izmišljotinama koje je „pročitao“ iz scenarija Život sa stricem.“ Zaključuje da će slučaj završiti na sudu.
Izrezak je važan jer donosi argumente koje Krsto Papić kao kulturni opozicionar iznosi na primjedbe Ante Kesića kao filmskog „referenta“ SUBNOR-a, a pokazuje i ulogu javnih medija poput novinske kuće Vjesnik u davanju prostora ovakvim kulturno-opozicijskim debatama. Inače, uplitanje u sadržaj igranog filma Život sa stricem smatra se zadnjim takvim pokušajem u jugoslavenskoj kinematografiji prije raspada 1990. godine.
