Esej o stanju na zagrebačkom sveučilištu u godinama poslije Drugoga svjetskog rata nalazi se u zbirci Dinka Tomašića, a Tomašić ga je konzultirao u svojim istraživanjima jugoslavenskoga komunizma. Stjepan Kuhar je kao student medicine pobjegao iz Hrvatske, te je tom prilikom 1952. u Grazu napisao jedan kratki esej o događajima i prilikama na zagrebačkom sveučilištu. Kuhar je smatrao da komunistička revolucija nije samo smjena elita na vrhu društva, nego da ona mora iznjedriti i „novoga čovjeka“, pri čemu je sveučilište trebalo biti jedno od središnjih mjesta za odgoj „prema zakonima dijalektičkog i historijskog materijalizma,“ odnosno u novoj ideologiji komunizma.
U komunizaciji sveučilišta, Kuhar je istaknuo tri prepreke koje su stajale na putu državnoj komunističkoj vlasti: nedostatak nastavničkoga kadra i udžbeničkoga materijala kojim bi se promicala komunistička doktrina te otpor studenata i profesora ideologizaciji sveučilišne nastave i uopće sveučilišnoga života. Ono što je snažno obilježilo život poslijeratnoga sveučilišta bila je „diktatura partizanskih studenata“ koji su znali zloupotrebljavati svoje privilegije, ne poštujući standardnu sveučilišnu hijerarhiju i unutarnja pravila te ustanove. Njihove „čistke“ političkih neistomišljenika zahvatile su, ne samo studente, nego i pojedine profesore s medicine (prof. Rikard Hauptfeld, prof. Zvonimir Kušević), što je podrazumijevalo njihovo izbacivanje sa sveučilišta.
