U dnevničkom zapisu koji piše na svoj 60. rođendan u zatvoru u Lepoglavi, Tuđman promišlja svoj život i smisao svojega djelovanja. Osvrće se na šest desetljeća svoga života sjećajući se teškoga djetinjstva u kojem je rano ostao bez majke i u kojem je od trinaeste godine sam financirao svoje školovanje. Govori o svojem sudjelovanju u partizanskom ratu od 1941. do 1945., svojoj vojnoj i znanstvenoj karijeri nakon rata, ali i zatvoreničkom iskustvu koje je doživio zbog borbe za drugačiju interpretaciju novije hrvatske nacionalne povijesti i bolji položaj hrvatskoga naroda unutar jugoslavenske federacije. Razmišlja o tome koliko mu je života još ostalo i izražava želju da doživi 80. godinu života, jer bi se dotle „valjda vidjelo štošta iz naše nacionalne sudbine, iz svjetske … A tada bih znao što će biti i iz moje unučadi…“ (Rukopis, 14. 5. 1982.) U tim svojim reminiscencijama govori i o svojim mladenačkim zabludama, a sam sebe ohrabruje da ne treba biti nezadovoljan jer, unatoč bunim događanjima koja je proživio, svaka nesebična žrtva pro patria nikad nije bila uzaludna. Navodi da je kao sljedbenik ideje o slobodi i istini svoga naroda „morao postati zarobljenik i zatočenik filistarskih nepodopština, birokratskog farizejstva i dogmatskog karijerizma.“ Tuđman u zapisu navodi i da je mogao otići u inozemstvo „kao profesor, pisac, analitičar u neki institut,“ ali da ga je od toga odvratila spoznaja da se „sudba ovog naroda rješava na domovinskom tlu“ i da je bio spreman trpjeti za svoja uvjerenja. Ističe da je iz „generalsko-profesorsko-direktorskih vrhova“ svjesno pošao neizvjesnim putom traženja povijesne istine i pisanja o njenoj svrsi. Našavši se rano u političkim vrtlozima, Tuđman piše da je „spoznao da u političkom životu, pa i životu uopće, valja imati moralne hrabrosti za suprotstavljanje slijepim strujama i mutnim bujicama, ali i trijezne razboritosti.“ U ovom dnevničkom zapisu piše i o premošćivanju svojih mladenačkih zabluda, i o tome da je sve činio da rasvijetli maglovitu hrvatsku prošlost i to u svrhu „liječenja golemih rana prošlosti. A protiv njihova produbljivanja.“ Smatrao je da u tom nastojanju nije bio sam navodeći krug hrvatskih intelektualaca i političara (poput književnika Miroslava Krleže, nekadašnjega zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca, partizanskih generala Ivana Šibla, Ivana Rukavine i Nikole Kajića koje navodi u pseudonimima) s kojima je dijelio bliske stavove u tim povijesnim i političkim pitanjima, „ali uglavnom dok smo imali vjetar u krmu.“ U ovom dnevničkom zapisu zapisao je i rečenicu koja pokazuje da je tada postao svjestan da se za slobodu treba i politički boriti: „Ako zaista želite slobodu – ljudsku, nacionalnu – valja je uzeti. Vlastitim naporima.“

Ovaj dokument je u formatu pdf dostupan za skidanje na web-stranici Tudjman.hr (potrebna prethodna registracija). Broji 10 stranica skeniranih dnevničkih zabilješki. Ovaj je zapis dostupan i u objavljenom obliku u Franjo Tuđman, Osobni dnevnik: 1973. - 1989., vol. II (Zagreb: Večernji posebni proizvodi, 2011.), str. 261-263.

Tuđman je svoj dnevnik počeo pisati s danom prvoga uhićenja 11. siječnja 1972., u zatvoru u zagrebačkoj Petrinjskoj, i taj dio dnevnika objavljen u knjizi Petrinjska 18. Zatvorski dnevnik iz 1972. (Tuđman, 2003) Ostatak dnevnika, koji je vodio od početka 1973. do kraja 1989. godine, objavljen je u tri knjige 2011. godine. Prva knjiga obuhvaća razdoblje od 1973. do 1978. godine (Tuđman, 2011a), druga od 1979. do 1983. (Tuđman, 2011b) i treća knjiga od 1984. do kraja 1989. godine (Tuđman, 2011c). Dnevnik je pisan rukom, najčešće nalivperom, na tankom papiru formata A5, na 10 180 stranica. Za objavu ga je priredila Tuđmanova udovica - Ankica Tuđman.

Dnevnik Franje Tuđmana ima burnu povijest jer je nastajao u teškim političkim prilikama, jer su za jugoslavenski komunistički režim čitanje stranoga „neprijateljskog“ tiska i privatni dnevnici bili podjednako dostatni dokazi „neprijateljske djelatnosti“ zbog kojih su se progonili i zatvorskim kaznama kažnjavali politički i drugi neistomišljenici. Zbog opasnosti da dnevnik ne dođe policiji u ruke, Tuđman svoje političke ocjene u njemu nije izricao uvijek do kraja te je znatan dio svojih privatnih, izravnih, ali i posrednih kontakata navodio tek inicijalima i često im davao i pseudonime ne želeći bilo koga dovesti na udar režima. Iako je autor sam pisao zašto je i u kakvim je uvjetima pisan dnevnik, javnosti još nije otkriveno tko ga je „krijumčario“ iz zatvora, kako i gdje je skrivan, pohranjen i čuvan dugi niz godina.

„Zbog prilika u kojim ih pišem, tj. čuvam, dotično skrivam, te su dnevničke stranice i ostale u istom obliku: na tankom papiru, prepolovljenih stranica običnog formata papira, jer ih nisam mogao zamijeniti nikakvim bilježnicama ili svescima. Štoviše bit će mi ih i dosta teško srediti i skupiti u oblik rukopisa, ako ću uopće sâm dočekati tu mogućnost, a pogotovu će to biti teško nekome drugome…“ (Tuđman, 2011b:  17. 5. 1981.)

Tuđmanove dnevne bilješke, koji se desetljećima nalazio u vrtlogu političkih, znanstvenih i kulturnih zbivanja, svjedočanstvo su o osobnoj sudbini, intelektualnim i moralnim dilemama, osobnim motivima, ambicijama i ciljevima. Dnevnik je svjedočanstvo i o njegovu poimanju filozofije povijesti koja je bila u suprotnosti i s vladajućom marksističkom doktrinom o „nestanku nacije“ i s filozofijom postmoderne o „kraju povijesti“. Tuđman je vjerovao da je povijesna znanost nerazdvojna od ostvarenja ideala ljudske slobode. Smatrao je da sve veća globalizacija i integracija svijeta vodi ka sve većoj individualizaciji nacija. Zbog toga je osnovni cilj njegovoga djelovanja bila slobodna i suverena hrvatska nacija u zajednici europskih država i ravnopravnih naroda i pojedinaca. Smatrao je da „nijedna ideja ili pokret koji je usmjeren na ugrožavanje ljudskih bića – nema podloge za trajne uspjehe, bez obzira na to na kakve se društvene odnose pozivala.“ (26. 10. 1982.) Zato on polazi od univerzalnih vrijednosti osobne i nacionalne slobode kao načela na kojima se može graditi budućnost ne samo hrvatskog naroda, nego i čitave Europe.

Pored podataka o Tuđmanovu privatnom životu, dnevnik je prepun podataka o zbivanjima u posljednja dva desetljeća komunističke Jugoslavije, ali i o zbivanjima na globalnoj političkoj sceni. Posebno su zanimljiva njegova tumačenja zbivanja oko hrvatskoga proljeća, kao i odnosa među njegovim sudionicima. Nakon odsluženja zatvorskih kazni, Tuđman se sve intenzivnije družio s drugim intelektualcima koji su također stradali u hrvatskome proljeću, prvenstveno s članovima Matice hrvatske i čelnicima svrgnutoga reformskog partijskog vodstva. Kako su se sastajali petkom, te susrete Tuđman je u svom dnevniku nazivao „petačkim domjencima“. No, prema Tuđmanu, većina njih, prvenstveno Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo nisu bili spremni na neke odlučnije akcije. Na ponudu jednoga američkog izdavača hrvatskim disidentima da napišu eseje o povijesnim, političkim i gospodarskim prilikama i stanju u Hrvatskoj pristao je jedino Tuđman. Tuđman u svome dnevniku piše da ih je „molio“ da se prihvate pisanja pa se, razočaran njihovim stavom, pitao „kuda vodi to samozadovoljstvo s ulogom ‘dvorske opozicije’.“ (Tuđman, 2011a: 1. 10. 1975.)