U Jugoslaviji je službeno postojala sloboda mišljenja, ali ne i sloboda izražavanja. Verbalni delikt bio je kažnjiv kao zločin „neprijateljske propagande”. Sadržavao ga je čl. 133. Kaznenoga zakona SFRJ-a, a ukinut je početkom 1990. godine. U zatvor se odlazilo zbog pjevanja nacionalističkih pjesama, druženja s emigrantima ili odobravanja „neprijateljskih izjava”. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća godišnje se vodilo oko 500 procesa zbog verbalnoga delikta. U Hrvatskoj su poznati verbalni delinkventi bili Franjo Tuđman, Marko Veselica, Ivan Zvonimir Čičak, Dobroslav Paraga i Vladimir Šeks.