Pagvaški pokret (Pagvaška konferencija o znanosti i svjetskim problemima) je međunarodna organizacija znanstvenika i intelektualca koja se bori za otklanjanje opasnosti od oružanoga sukoba svjetskih razmjera. Nastao je kao međunarodna konferencija o znanosti i globalnim problemima i svojevremeno se afirmirao kao „značajan međunarodni čimbenik i kanal komuniciranja među znanstvenicima“ (Knapp, 1995: 71), raspravljajući prvenstveno o problemu postojanja nuklearnoga oružja i nuklearne opasnosti.

Poslije svake konferencije bili bi objavljeni radovi koji su na njoj prezentirani, ali to nije bio slučaj s prvom konferencijom održanom 1957. Tek je 1982., prigodom 25. obljetnice, objavljen zbornik sa svim radovima i gotovo svim materijalima koji su tada razmatrani i prezentirani. Na prvoj konferenciji sudjelovalo je 22 sudionika (od čega je bilo šesnaest fizičara, dva kemičara, jedan biolog, dva liječnika i jedan pravnik), iz deset zemalja (sedam iz SAD-a, tri iz SSSR-a, tri iz Japana, po dvojica iz Ujedinjenoga Kraljevstva i Kanade, po jedan iz Australije, Austrije, Kine, Francuske i Poljske). (Rotblat, 1982: 11)

Prva konferencija završila je zajedničkim upozorenjem znanstvenika iz svih pet zemalja koje su imale ili razvijale nuklearno oružje da bi nuklearni rat značio „svjetsku katastrofu u kojoj bi stotine milijuna bile ubijene trenutačno, i daljnje stotine milijuna umrle bi u mukama nakon smrtonosnog ozračenja.“ (Knapp, 2013: 88-89) Hrvatski znanstvenik Ivan Supek prvi se iz Jugoslavije povezao s Pagvaškim pokretom i promovirao njegove glavne ideje što tadašnjoj vlasti u Jugoslaviji, zbog nekih planova o mogućnostima razvijanju nuklearnoga programa, nije uvijek odgovaralo. Supekovim zalaganjem jugoslavenska je javnost bila obavještavana o tom pokretu i njihovim aktivnostima.