Opisani materijali primjer su nadležnosti Ideološke komisije i njenog djelovanja u području tiska i radija. U pripremnom materijalu za sjednicu općenito su analizirane kulturne rubrike nekoliko dnevnih listova (Vjesnik, Borba, Večernji vjesnik, Slobodna Dalmacija, Glas Slavonije, Novi list), a zatim s obzirom na pokrivenost i kvalitetu obrade tema kritike s područja kazališta, filma, književnosti, likovne umjetnosti, glazbe, školstva, obrazovanje odraslih te kulturno-masovnog rada. O materijalu se zatim raspravljalo na samoj sjednici. Važan je podatak da su sjednici prisustvovali i članovi kulturnih rubrika navedenih listova kojima su na taj način direktno davane kako kritike, tako i smjernice za budući rad.
Redakcijama listova se zamjeralo mnogo nejasnoća i nedorečenosti na polju kulture i umjetnosti te se tražilo da redakcije formiraju novinare specijalizirane za određeno područje umjetnosti koji bi pisali s pozicija socijalizma. Također članovi Ideološke komisije smatrali su da je tisak orijentiran prozapadno, da nekritički servira tekstove iz stranog tiska (primjer nakon Camusove smrti kada je „tisak mnogo pisao, ali bez da se pisca pokušalo postaviti na njegovo pravo mjesto u literarnom smislu, a pogotovo s obzirom na njegov društveno-politički položaj u životu suvremene Francuske“). Filmskim se rubrikama zamjeralo što za strane filmove prenose samo karakterizacije iz stranih izdanja i pišu senzacionalistički o filmskim zvijezdama i filmovima, te podilaze ukusu najšire publike (bučni hvalospjevi filmu Neki to vole vruće, primjerice). Smjer pisanja želio se okrenuti više prema ostvarenjima u SSSR-u, Indiji, onome što su članovi komisije nazvali „naprednim pravcima i pokušajima“ te „borbi između starih i novih shvaćanja“. Filmska bi kritika, smatralo se, trebala prije svega dati idejnu ocjenu filma i voditi računa o njegovoj društvenoj ulozi.
Također je i cenzorna Komisija jedva propustila jedan turistički dokumentarni film za domaće tržište, ali ne i za inozemstvo jer je „malograđanski što pokazuje naše prilike“.
Da su članovi Komisije imali i ulogu cenzora pokazuje primjer Ivana Šibla koji je iz TV magazina izbacio tekst o Neli Eržišnik jer je njezin rad smatrao „bljezgarijama najmalograđanskije vrste“. Pritom treba reći kako je „malograđanština“ u komunističkoj varijanti podrazumijevala vrlo širok spektar ponašanja koje je odudaralo od proklamiranog, te koje je zadržalo osobine koje su komunisti povezivali s građanskim tradicijama. Time je taj termin zapravo postajao uvreda za onoga na koga bi bio primijenjen. U „malograđanštinu“ je, primjerice, načelno spadalo sve od pozdravljanja na ulici s „gospodine“, „gospođo“, „ljubim ruke“, „milostiva“ i sl., umjesto „druže“ ili „drugarice“, korištenja protekcija i privilegija, „hijerarhijskog druženja“, kritiziranja, servilnosti prema strancima, pa do korupcije, pijančevanja te većih prijestupa i kriminala.
U pisanju o literaturi tražilo se da se promijeni način pisanja o knjigama domaćih autora – da kritika sa susretljivošću dočeka djela domaćih autora „kao što dočekuje mnoštvo djela često puta problematičnog stranog porijekla“. Što se likovne kritike tiče, smatralo se da prave likovne kritike nema u listovima, no da postoje brojni problemi: stručne, moralne i idejne kvalitete kritičara, neraščišćenost estetskih kriterija te pitanje odgoja likovnog ukusa publike.
Iako se u dokumentu ne navode poimence osobe koje nisu djelovale prema zadanom ideološkom pravcu, on je važan pokazatelj postojanja kulturnih strujanja i djelovanja različitih od zadanih i time nepodobnih partijskoj Ideološkoj komisiji koja ih je učestalo kritizirala.
Dokument je, uz ostalo gradivo tadašnjih društveno-političkih organizacija, do 1995. činio dio arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske/Instituta za suvremenu povijest. Te je godine u srpnju predano HDA-u gdje se nalazi i danas.