Opisani izvještaj datiran je s listopadom 1964., a u njemu je detaljno prikazan rad Komisije u kulturi, znanosti te na području medija. Dokumentira kontinuirano i sustavno praćenje i usmjeravanje zbivanja u navedenim područjima koje je Komisija provodila kroz praksu proširenih sastanaka Komisije, rasprava temeljem pripremljenih materijala, ali i osobnim kontaktima članova i suradnika Komisije s ljudima iz pojedinih oblasti kulturnog i znanstvenog života. U izvještaju iščitavamo brojne ocjene i kritike kulturnih djelatnosti i medija. Primjerice, djelatnici Komisije smatrali su kako je samo Radio-Zagreb „uspio da odgoji za jedno područje takve suradnike koji bi se konstantno i uporno s određenih idejnih (jasno socijalističkih) i estetskih pozicija borili za određene kriterije, odnos, značenje i smisao pojedine umjetnosti“. Izdavaštvo se smatralo skupim, kritizirane su male tiraže knjiga te zanemarivanje literature istočnih zemalja, kao i neadekvatan rad izdavačkih savjeta. U filmskoj produkciji bilo je, kaže se, vrlo rijetko kvalitetnih ostvarenja – najveći domet postignut je crtićima Zagrebačke škole crtanog filma, no ostali filmovi „rijetko svojim dometom i idejnim profilom budu aktivni sudionici u vršenju društvene funkcije“. Uredništvima literarnih časopisa zamjeralo se neshvaćanje društvenih procesa i razvoja, pomanjkanje marksističkih kriterija te prisustvo nacionalnih prizvuka i romantičnih odnosa prema prošlosti. No, kaže se u izvješću i kako su razgovori vođeni u Komisiji, primjerice s ljudima iz lista Telegram te također i druge forme utjecaja na svim nivoima i u različitim prilikama, pokazale da se „može ubrzati proces idejnog raščišćavanja s anarhičnim, pseudoliberalističkim, malograđanskim i sličnim zastranjivanjima“.
Radio-televizija Zagreb (RTV) često je bila predmetom analiza Komisije, pogotovo programska politika. Smatralo se kako bi RTV trebala biti najjači faktor utjecaja na stanovništvo jer utječe na formiranje mišljenja javnosti. Zamjerano joj je ipak puko izvještavanje, praćenje događanja tekuće politike umjesto vlastitih komentara i analize kao podrška Savezu komunista. Držalo se da je kritika „negativnih društvenih pojava“ koje se u ovom dokumentu ne specificira, ne samo pravo, nego i dužnost tiska, važna kao i informiranje.
Ovaj je dokument, uz ostalo gradivo tadašnjih društveno-političkih organizacija, do 1995. činio dio arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske/Instituta za suvremenu povijest. Te je godine u srpnju gradivo predano HDA-u gdje se nalazi i danas.
