Drugi broj magazina Viks, s podnaslovom Homoseksualnost i kultura, izašao je 24. travnja 1984., na dan otvaranja filmskoga festivala Magnus, prve javne kulturne manifestacije posvećene homoseksualnosti u nekoj socijalističkoj zemlji. Časopis je uredila grupa gejeva i lezbijki angažirana u Omladinskom društvu „ŠKUC“, koja je stajala i iza organizacije Magnusa. Taj specijalni broj magazina sastoji se od 42 stranice, 20-ak ilustracija i grafika koje se referiraju na, tada u Europi prepoznatljive, gej supkulturne motive. Tiskan je u 600 primjeraka koji su se dijelili publici festivala Magnus. U posljednja tri desetljeća stekao je kultni status u slovenskoj i dijelu post-jugoslavenske LGBT zajednice. Izlagan je na izložbama posvećenima povijesti homoseksualnosti i LGBT pokreta.
Obraćajući se mlađoj gej i lezbijskoj populaciji Ljubljane i tamošnjoj alternativnoj umjetničkoj sceni, uz program festivala i najave popratnih kulturnih i klupskih zbivanja, Viks je donio i nekolicinu opširnih i programatskih tekstova i intervjua s emancipacijskom, edukacijskom i mobilizacijskom namjerom, svrstavši se teorijski i politički uz tadašnje liberacionističke, ljevičarske i kontrakulturne pokrete u Sloveniji i zapadnoj Europi. Tekstovi promiču ideal življenja slobodne i otvorene (homo)seksualnosti, a nenormativnim seksualnim praksama pridaju snažnu političku disidentsku valenciju, ne toliko u otporu i kritici socijalizma, koliko prema patrijarhalnim i tradicionalnim oblicima seksualnoga i obiteljskog života uopće.

U članku Ružičasta ljubav pod crvenim zvijezdama – homoseksualnost pod realnim socijalizmom (Roza ljubezen pod rdečimi zvezdami – homoseksualizem pod realnim socializmom, str. 18-21) donosi se povijesni osvrt na kaznenopravni i društveni status istospolnih seksualnih i emocionalnih veza u socijalističkim zemljama. Nepotpisani autor na isti je način kritičan prema diskriminaciji homoseksualaca kroz 20. stoljeće i u zemljama zapadne liberalne demokracije i kapitalizma, i u onima socijalističkima. Ipak, razdoblje staljinizma u SSSR-u izdvaja se kao jedno od najtežih i najokrutnijih, kada se homoseksualcima davao politički premaz „izdajica” i stranih „špijuna”, dekadentnih buržuja i neprijatelja socijalizma. Od tog traumatičnoga doba sovjetski se homoseksualci nisu se ni do 1980-ih, tvrdi se, uspjeli oporaviti i osnažiti kako bi pokrenuli neke emancipacijske akcije. Istovremeno se kao primjer pozitivnoga pomaka komunističkih pogleda prema homoseksualnosti ukazuje na primjer Njemačke Demokratske Republike (tzv. Istočne Njemačke) u kojoj se od kraja 1970-ih razvio dijalog između vlasti i gej i lezbijskih grupa.