Rukopis je nastao 1956., dok je najpoznatija Đilasova knjiga objavljena 1957. na engleskom jeziku u Americi, doživjela desetine izdanja na brojnim svjetskim jezicima. Đilas je iznio svoje teorijsko objašnjenje pojma „nove klase“ koja se prema njemu rodila nakon revolucija u novonastalim komunističkim društvima. Pojavu „nove klase“ držao je društvenom stvarnošću koja je u dubokom raskoraku s ideološkim teorijama o potebi uspostave socijalnoga egalitarizma. Ta nova komunistička elita koju je revolucija izbacila na vrh društva u ime kolektivnoga vlasništva upravlja svim njegovim resursima. Glavni je Đilasov zaključak da se tako „nova klasa“ paradoksalno preobrazila u eksploatatorsku klasu po naravi istoj onoj protiv koje se borila u revoluciji. Tako se Đilasovi uvidi nadovezuju na „izdaju revolucije“ i to od strane same komunističke avangarde o kojoj je još prije govorio Trotzky. Ovime je on ozbiljno uzdrmao legitimitet ideoloških temelja Titove Jugoslavije i zemalja istočnoga komunističkog bloka zbog čega je kao prvi disident ponio etiketu glavnoga neprijatelja komunizma. Međutim, iako je Đilas osudio totalitarni komunizam i jednopartijsku diktaturu, do kraja svoga života nikada nije napustio socijalistička uvjerenja, vjerujući da je socijalizam ostvariv putem reformi u jednom demokratskom poretku.