Ante Kesić odgovorio je Krsti Papiću u tekstu u kojem iznosi svoje protuargumente na Papićeve navode i posebno se osvrće na optužbe o „izmišljotinama“ vezanim za njegovo čitanje filmskog scenarija. Posebno se osvrće na prikaz učiteljske škole u Dalmaciji i školstva toga vremena: „Od humane škole jednog novog društva napravili su iživljavalište i mučilište u vlasti nekih dvoličnjaka, karijerista, ambicioznih učenica – ljubavnica koje iz bludničkog kreveta maloljetnica vladaju školom – sve to u sprezi s jednim maloumnim učenikom.“ Ističe da, premda se Partija izrijekom ne spominje, da je ista neizravno prikazana kao izvor zla jer se četvorka koja je vladala školom nije mogla staviti iznad nje, tj. da je to očito bilo premaskirano partijsko rukovodstvo. „Zar Partiju mogu dokinuti dvojica scenarista i skinuti je s historijske scene gdje je bila nosilac, takorekuć, sveukupne društvene moći. Ili staviti je „praktički“ negdje duboko iza kulisa i napraviti od nje suučesnika zločina?“
Kesić citira knjigu Povijest Saveza komunista Jugoslavije (Beograd: Izdavački centar Komunist, 1985., str. 374) u kojoj se naglašava pozitivna uloga Partije u školstvu u godinama oko rezolucije IB: „U jeku sukoba s Informbiroom…Komunistička partija sve više naglašava značenje slobodno izgrađene stvaralačke ličnosti. […] Novi nastavnički kadar trebalo je da se stvara borbom za slobodan idejni razvitak u uvjetima socijalističke demokracije, razmahom borbe mišljenja i razvijanje inicijative…“ Kesićeva „obrana“ Partije apostrofirala je njezinu demokratičnost u iznošenju stavova, te da metoda obračuna s neistomišljenicima putem „linča“ – što je zorno prikazano u filmu – nikako ne može biti podmetnuta Partiji.
Između ostalog, Kesić naglašava da je Predsjedništvo SUBNOR-a pristalo uz njegovu ocjenu i „zbog ličnosti pisaca scenarija [aludirajući na Ivana Aralicu] kakvog ga SUBNOR pozna s političke strane, sada u sjenci književne osunčanosti.“ Time opet ukazuje na važnost političke podobnosti u književnom stvaralaštvu u socijalističkom društvu u kojem očito nije bilo mjesta za njegove osporavatelje i u kojem su umjetnost i politika bili u čvrstoj sprezi i u kasnoj socijalističkoj fazi.