Početkom kolovoza 1985. Ivan Aralica obratio se obraćanjem redakciji Vjesnika povodom napada i optužbi koje su stizale zbog njegovog primitka Goranove nagrade. U njemu ne osporava političke kvalifikacije njegovih prošlih djelatnosti u vrijeme Hrvatskoga proljeća nakon čega je shvatio da za književnika nije politički rad, ali skreće pažnju na to da u znanstvenoj i u političkoj kolokvijalnoj terminologiji ne postoji distinkcija između termina „nacionalizam“ i „šovinizam“. Ističe da termin „nacionalan“ zamjenjuje „nacionalistu“, a da je „nacionalist“ isto što i „šovinist“, i da se ta kvalifikacija nameće njemu te da to nikako ne može prihvatiti jer da mu je strana bilo kakva mržnja prema čovjeku i bilo kojem drugom narodu. Naglašava da mu se čini čudnim odvajanje autora od njegova djela i završava obranu riječima: „Trebam li reći da za sebe ne tražim niti očekujem nikakvu političku rehabilitaciju.[…] Zgražam se pomisli da bih nekoga mrzio, žalim druge kad nekoga mrze, mržnja me čini nesretnim i kad me ne dohvaća.“ (Vjesnik, 3. kolovoza 1985.)
