Hrvatski pravopis autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša objavljen 1971. godine, bio je iz političkih razloga zabranjen od strane jugoslavenskih vlasti nedugo nakon tiskanja. Ali, uredništvo lista Nova Hrvatska na čelu s Jakšom Kušanom uspijeva se domoći jednog primjerka, objavljuje ga u fototipskom izdanju u Londonu 1972. zbog čega se to izdanje knjige popularno naziva „Londoncem“.
Njegovo prvo objavljivanje u Hrvatskoj bilo je dio djelovanja hrvatskih reformski usmjerenih intelektualaca u sklopu pokreta poznatijeg kao Hrvatsko proljeće. Hrvatsko se proljeće na kulturnom planu najviše očitovalo u borbi Hrvata za ravnopravnost hrvatskoga jezika u Jugoslaviji. Prije 1971. godine vrijedila su pravopisna pravila Pravopisa hrvatskosrpskog književnog jezika iz 1960. godine, otisnutoga u Novome Sadu (po kojemu je dobio ime „novosadski”). Da bi se otklonio nesklad između dotadašnje pravopisne norme te pravopisne i jezične prakse u Hrvatskoj, Matica hrvatska je jezikoslovcima Babiću, Finki i Mogušu povjerila zadaću izrade načela novoga pravopisa. S ponuđenim pravopisom složile su se sve relevantne stručne, znanstvene i obrazovne institucije u SRH. Pravopis je bio jedan od posljednjih akata borbe za ravnopravnost hrvatskoga književnog jezika koja je počela još 1967. objavom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Knjiga je tiskana u rujnu 1971. godine, ali je zbog političkih razloga čitava naklada od 40 000 primjeraka povučena i uništena u tvornici papira. Sačuvano je samo nekoliko internih primjeraka. Taj cenzorski potez bio je dio obračuna jugoslavenskih vlasti s Hrvatskim proljećem krajem 1971. zato što su Hrvatski pravopis kreirali primarno autori vezani za Maticu hrvatsku, najvažniju kulturno-opozicijsku instituciju u SR Hrvatskoj.
Jakša Kušan je saznao da je nekoliko primjeraka knjige spašeno i odlučio je da mora doći do njega. Saznao je da se jedan primjerak nalazi kod lektora Romana Turčinovića i preko Ivana Cerovca mu je poslao poruku da je uredništvo Nove Hrvatske zainteresirano za objavu pravopisa. Turčinović je pristao dati knjigu, a dragocjeni primjerak preko granice je prenio član Partije Boro Viskić, koji je, prema Jakši Kušanu bio „bivši suradnik UDBE koji se prebacio na hrvatsku stranu i koji je bio revan čitatelj Nove Hrvatske.“ (Intervju s Kušan, Jakšom_2) Knjigu je poslao poštom iz Zapadne Njemačke. Uredništvo Nove Hrvatske je pravopisu dodalo kraći uvod o novijoj pravopisnoj povijesti kod Hrvata, u kojem su objasnili kako je pravopis u Hrvatskoj uništen i etiketiran kao „nacionalistička diverzija“. Taj uvod je tiskan na hrvatskom, engleskom, njemačkom i španjolskom jeziku. Dodali su i dio recenzije novog Pravopisa koju je napisao prof. dr. Radoslav Katičić. (Kušan, 2000: 96-97)
Najavljujući izdanje Hrvatskog pravopisa, uredništvo Nove Hrvatske je u svibanjskom broju 1972. istaknulo da je to najveća pobjeda nad jugoslavenskom cenzurom. (Kušan, 2000: 93) Pet tisuća naručenih primjeraka bilo je gotovo već u prosincu 1972. Znatne količine poslali su odmah avionskim putem, a u travnju 1973. tiskano je još 3 000 primjeraka, a početkom 1984. dodatne dvije tisuće primjeraka drugoga izdanja. Nekoliko stotina primjeraka je poslano i u domovinu, a primjerke su razaslali mnogim stranim novinarima, na sve slavističke institute pri sveučilištima širom svijeta, sudionicima ljetnih tečajeva Zagrebačke slavističke škole. Kušan je isticao da su Pravopis slali „sa željom da im dokažemo što se sve guši u Hrvatskoj i kolika su prava Hrvata na vlastiti jezik.“ (Kušan, 2000: 97) Kušan ističe da su Pravopis kupovali i mnogi Hrvati u iseljeništvu „koji se knjigom nikada nisu služili, znajući da tako sudjeluju u svehrvatskom prkosu i obrani hrvatske kulture.“ (Kušan, 2000: 97) Pravopis je bio izložbeni artefakt na izložbi knjiga u Frankfurtu, a Kušan je izjavio da nisu ni sami očekivali tako veliki učinak. „Londonac“ je, kako je Pravopis ubrzo prozvan u domovini, ostao zadugo najtraženija knjiga u iseljeništvu jer je simbolizirala Hrvatsko proljeće. Uspjeh knjige je uredništvu Nove Hrvatske omogućilo da kupe kuću u Londonu gdje su smjestili uredništvo i nastavili s normalnim radom. Hrvatski pravopis je u cijelosti u domovini ponovno tiskan tek 1990. godine.
