Kao jedan od ključnih sudionika hrvatskog nacionalnog pokreta pod nazivom Hrvatsko proljeće, Miko Tripalo u svojoj disidentskoj fazi piše osvrte u kojima analizira problematiku međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji. Tripalove kritičke opservacije usmjerene na djelovanje hrvatskih političara koji se afirmiraju nakon sloma Hrvatskog proljeća − poput Stipe Šuvara i Milke Planinc − vrijedan su doprinos kritičkom promišljanju otvorenih pitanja hrvatske nacionalne emancipacije. Pritom, važno je Tripalovo razmišljanje kako je „borba protiv nacionalizma permanentni zadatak“, uz zapažanje kako se „nacionalizam nikad ne tuče samo deklaracijama, govorima i kampanjama, nego prije svega mijenjanjem određenih odnosa, osobito ekonomskih.“