Opširan je to zapisnik sjednice na kojoj su na dnevnom redu bila aktualna pitanja filmske industrije u Zagrebu. Na sjednici su, uz članove Ideološke komisije CK SKH i Komisije za kulturno-prosvjetna pitanja GO SSRNH sudjelovali i filmaši Ivo Jelovica, Vatroslav Mimica, Jurica Peruzović i Stjepan Draganić. Dokument je važan jer pokazuje na koji su način članovi Komisije usmjeravali filmsku djelatnost u Hrvatskoj – proizvodnju filmova te kako su kadrovirali unutar te industrije. Sudionici sastanka analizirali su situaciju u Hrvatskoj – tko se uopće bavi filmom, pitanje potrebe za dvama umjetničkim centrima – producentskim kućama – Jadran filmom i Zagrebom, u vezi s čim se raspravljalo o financijama, kadrovima te kvaliteti ostvarenja. Naglašavana je i uloga Filmskog savjeta kao tijela mjerodavnog za kvalitetu, ali i ideološku „pravilnost“ ostvarenja čija je uloga odobravanje scenarija te se postavilo pitanje može li se tako osigurati „socijalistički moral“ u filmskom poduzeću. Posebno je zanimljiv dio rasprave o kadrovima u filmskim poduzećima kada Dule Štrbac, član Komisije, napominje kako je problem što su oko Jadran filma okupljeni kadrovi koji su u političkom i moralnom pogledu problematični, ali su stručno najkvalitetniji te pritom imenuje Branka Marjanovića, koji „slovi kao nezamjenjivi filmski redatelj i stručnjak“, no spominje i njegov film Straža na Drini iz vremena NDH, te da „oko sebe okuplja ljude koji odgovaraju njegovom shvaćanju i koncepcijama“. Kao problematičan imenuje se i Branko Belan, scenarist filma pod nazivom Odnarođeni za čiji je scenarij dobio najvišu ustašku nagradu početkom siječnja 1945. Treća osoba istaknuta u negativnom kontekstu je Krešo Golik koji se „deklarirao kao ustaški dorojnik“ te pisao kako se ustaša „živ ne predaje“. Članovi Komisije propitivali su kako takvi ljudi imaju mogućnost raditi, a s druge strane „naši kadrovi“ se nisu uspjeli održati. Primjer u Zagreb filmu je i Zvane Črnja, dramaturg, kao nametnuti kadar, iako je bilo rečeno da ga se ne angažira na odgovarajuću dužnost.

Frane Trenta pritom je isticao da „treba osigurati jak politički i partijski kadar u tim poduzećima“, a Miloš Žanko ga je podržao govoreći kako u Savjet ne trebaju ući ljudi koji nisu „u kursu događaja“ te da za Filmski savjet treba osigurati i odgovarajuće ljude.

Zanimljivo je da se u zapisniku spominje i rad partijske organizacije u poduzeću, te da je u proteklim godinama suprotstavljati se njima značilo ostati bez posla i gladovati, biti bez socijalnog osiguranja, ostati bez ikakve zaštite, značilo je ili šutjeti i pokoriti se… To nam pogotovo vrlo zorno pokazuje ulogu organizacija SK u usmjeravanju rada filmskih poduzeća, cenzure te praćenje „ideološke ispravnosti“ kadrova i politike samih poduzeća.

Mile Počuća konstatirao je na kraju kako su u oba poduzeća zasjeli neprijatelji socijalizma ili u najmanju ruku problematični ljudi te je zagovarao poseban sastanak na kojem bi se vidjelo koga treba potjerati, a koga ostaviti. Zaključeno je da se sastanak dogovori.

Ovaj je dokument, uz ostalo gradivo tadašnjih društveno-političkih organizacija, do 1995. činio dio arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske/Instituta za suvremenu povijest. Te je godine u srpnju gradivo predano HDA-u gdje se nalazi i danas.