Gordana Vnuk diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a po struci je dramaturginja, članica HDDU-a. Magistrirala je na Université de Bourgogne (Francuska) na temu kulturnih politika. Kazalištem se počela baviti još u gimnaziji gdje je bila članica dramske grupe XVI. engleske gimnazije, a na prvoj godini Filozofskog fakulteta prelazi u grupu Coccolemocco koja je tada započinjala festival Dani mladog teatra. Paralelno s radom na festivalu sudjelovala je i u kazališnim predstavama – Jedan dan u životu Ignaca Goloba i u recitalu Čega nema tog se ne odreci. Gordana Vnuk kasnije radi na filmu u međunarodnim koprodukcijama Jadran filma s holivudskim producentskim kućama (MGM, Paramount Pictures, itd.). Zarađene novce ulaže u putovanja i gleda predstave diljem Europe gdje nova generacija umjetnika radikalno mijenja europski kazališni pejzaž. Priliku da viđene inovacije pokaže u Zagrebu pružila je Univerzijada. Organizacijskom komitetu nudi već gotovi program koji postaje dio kulturnih događanja za vrijeme sportske manifestacije. Tako je 1987. održan prvi Eurokaz. Narednih 30-ak godina Vnuk će biti direktorica festivala Eurokaz, te će bavljenje teatrom obilježiti njezinu profesionalnu karijeru kojoj će pridodati i vođenje kazališta u Chapter Arts Centre u Cardiffu (Wales, Velika Britanija) te poziciju intendantice jednog od najvećih kulturnih centara u Europi, Kampnagela u Hamburgu (Njemačka). Od 2009. predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Godine 2013. primila je francusko odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti koje je jedno od najviših francuskih priznanja za javno djelovanje i doprinos u području umjetnosti.
Društveni angažman Gordane Vnuk odbijao je partijsku i stranačku uniformnost, dragi su joj lijevi anarhizam i praxisovska stamenost, a u ranom marksizmu ne vidi ni danas ništa loše. Specifičnu političnost družine Coccolemocco najbolje je objasnio Branko Matan u tekstu „Ključić u ruci Marina Carića“: „Nešto se, nadalje, zbivalo s politikom. Bili smo politični, ali nimalo ifskovski. Možda bi se moglo reći da se s nama, tj. Coccom, Kuglom, pomalo i skopskim Teatrom Roma, teatar odmaknuo prema samome sebi, da bi se zatim vraćao u političko polje – ne više kao saveznik ili protivnik, nego kao netko nov i nesvodiv, analitičan na svoj način i iznutra superioran.“ (Matan, Eurokaz: 2002.).
Djelovanjem kroz teatar nastojala je sa svojom kazališnom skupinom utjecati na društvo i afirmirati njihov pogled na svijet – „jedan socijalizam, ali s ljudskim likom u kojem su stvari pravednije raspoređene i u kojima se čovjek bolje osjeća“. (Vnuk, Intervju, 26. siječnja 2018.).
Za Gordanu Vnuk kulturna opozicija je „svaka opozicija protiv ljudske gluposti, ali ponajprije mediokritetstva bez obzira na ideološki predznak. I dok u politici poluznanje i polutalent, kao mjerljivi znakovi mediokritetstva, donose probitke, pa i protiv ljudske gluposti, u kulturi ta dva znaka rade u prilog neslaganju, i to u smislu da se jedna hrpa ne želi ili ne zna složiti na drugu hrpu. Nama u Hrvatskoj više nedostaje kultura (takovog) slaganja, a manje neslaganja. Ili, da podastrem jedan citat Branka Gavelle, istina, odnosi se na književnost, ali da ga se proširiti na kulturu uopće, toliko drag drugom redatelju Brezovcu: „Mislim da je razvojna nejednomjernost karakteristika malih književnosti, a ne njihova kvantitativna zaostalost.“ U kazalištu svi su se napeli oko neslaganja s politikom; bolje bi bilo da se slažu, onako kako vješti pokeraši miješaju/slažu karte: hrpa iz lijeve ruke i hrpa iz desne spajaju se u jedan špil. Pa tako lice jedne karte gleda naličje druge. I igra započinje.“ (E-mail Lidiji Bencetić, 25. veljače 2018.).