Anton Vovk bio je slovenski svećenik, ljubljanski (nad)biskup. Rođen je u istoj kući kao i slavni slovenski pjesnik France Prešeren (1800. – 1849.), budući da su bili rodbinski povezani preko Vovkove bake. Pohađao je gimnaziju u Kranju i ušao u sjemenište u Šentvidu. Posvećen je za svećenika 1923. Služio je kao kapelan u Metliki i Tržiču. Postao je župnikom Tržiča. Kanonikom je imenovan 1940. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata predsjedao je odborom čija je zadaća bila pomagati svećenicima protjeranima iz njemačke okupacijske zone Slovenije u Ljubljansku pokrajinu. Rektorom sjemeništa imenovan je 1944. godine.

U lipnju 1945. postao je vikarom Ljubljanske biskupije jer je biskup Gregorij Rožman pobjegao iz zemlje pred komunističkim režimom. Za ljubljanskog pomoćnog biskupa posvećen je 1. prosinca 1946. Na željezničkom kolodvoru u Novom Mestu komunistički aktivisti polili su ga benzinom i zapalili. Papa Ivan XXIII. uzdigao je Ljubljansku biskupiju na čast nadbiskupije 22. prosinca 1961. Anton Vovk je umro 7. srpnja 1963. Vovkova primarna briga i posao bila je voditi Ljubljansku (nad)biskupiju u svojstvu biskupa. On je tvorac, odnosno primatelj znatnoga dijela gradiva Zbirke Antuna Vovka. 

Očuvanje skupljenog gradiva smatrao je do to mjere važnim da je tajio postojanje vlastitoga tajnog dnevnika čak i najbližim suradnicima. Režim je njegovu djelatnost doživljavao neprijateljskom pa je pripremio i napad na njega polijevanjem benzinom i spaljivanjem. Sam Vovk nije javno izazivao režim, osim što je javno iznosio kršćansko učenje. Svrha prikupljanja materijala je bila očuvanje uspomena za opomenu budućim naraštajima.