Predrag Matvejević (Mostar, 7. listopada 1932. – Zagreb, 2. veljače 2017.) bio je hrvatski publicist, književni teoretičar i esejist. Spada među najprevođenije hrvatske autore u svijetu. Studij francuskog jezika i književnosti započeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu. Godine 1967. doktorirao je na Sorbonni iz komparativne književnosti i estetike. U razdoblju 1959. – 1991. predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nakon čega odlazi u emigraciju, prvo na nekoliko godina u Pariz, a zatim u Rim. Kao redovni ili gostujući profesor predavao je na više stranih sveučilišta (New York University 1982., Ecole des langues orientales 1991., Nouvelle Sorbonne 1991. – 1994., La Sapienza 1994. – 2007., Collège de France 1997., Université catholique de Louvain 2000.). Dodijeljeno mu je više počasnih doktorata (Perpignan, Genova, Trst, Korzika, Mostar). Bio je predsjednikom Hrvatskog centra PEN-a (1980. – 1989.), te počasni doživotni potpredsjednik Međunarodnog PEN-a u Londonu. Godine 2011. u Hrvatskoj je dobio nagradu Kiklop za životno djelo, a međunarodni žiri Gariwo dodijelio mu je nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost.

Kao angažirani intelektualac, zauzimao se za odbacivanje ideološkog dogmatizma i za slobodu intelektualnog stvaralaštva, a posljednjih tridesetak godina života sudjelovao je u mnogim književnim i društvenim polemikama. Kako sažima K. Luketić, „cijeli je njegov rad (knjige, tekstovi, javno djelovanje i izbori) dubinski određen impulsom da djeluje na stvarnost, na politiku i 'živu' kulturu, i angažira se kako bi i za druge i za sebe osvojio što više prostora slobode. (...) Borba za slobodu govora i prava pojedinaca koje je progonio režim te protest protiv (post)jugoslavenske autoritarnosti i nacionalizama kod Matvejevića su bile konstante.“ 1970-ih je počeo pisati javna protestna pisma u kojima je tražio puštanje iz zatvora i ublažavanje kazni za mnoge tadašnje disidente i neprijatelje režima, protestirao protiv zatvaranja pripadnika Hrvatskoga proljeća. Godine 1986., dvjestotinjak takvih pisama upućenih na adrese tadašnjih književnih i političkih moćnika ili organizacija, prvi je put objedinjeno i objavljeno u samizdatu Otvorena pisma – moralne vježbe, tada svrstavanog u kategoriju „šunda i pornografije“. Kako navodi K. Luketić, razloge zašto i sam zbog takvoga djelovanja nije bio uhićen, Matvejević je vidio u međunarodnim vezama koje je imao kao potpredsjednik međunarodnog PEN-a i dobitnik Legije časti, kao i prijateljstvu s Miroslavom Krležom.