Lydia Sklevicky rođena je u Zagrebu 1952., a tragično je stradala 1990. u Delnicama. Sklevicky je diplomirala sociologiju i etnologiju 1976. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala 1984. sociologiju kulture s temom rada Žene i moć - povijesna geneza jednog interesa. Njezin nedovršen doktorski rad Emancipacija i organizacija. Uloga Antifašističke fronte žena u postrevolucionarnim mijenama društva (NR Hrvatska 1945. – 1953.) objavljen je kao dio knjige Konji, žene, ratovi koji je priredila Dunja Rihtman-Auguštin. Godine 1976. zaposlila se na Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), a krajem 1988. prelazi na Institut za etnologiju i folkloristiku gdje je radila do svoje smrti.

Hrvatska znanstvenica i intelektualka Lydia Sklevicky, prema mišljenju Anamarije Štambuk Starčević, spada u ljude za koje će njihovi suvremenici reći kako je riječ o ljudima koji su ispred svoga vremena, a za Lydiju i kako je riječ o osobi iznimne životne i intelektualne snage koja je u jednom desetljeću profesionalnoga djelovanja otvorila i obradila više tema od brojnih kolega u cijelom životnom vijeku, a ujedno i ostvarila veći utjecaj na društvo (Starčević Štambuk, Intervju, 1. ožujka 2018.). Područje njezina znanstvenog rada protezalo se od socijalne povijesti, ženskih studija, antropologije roda pa sve do političkih rituala, no najveći je doprinos dala upravo u proučavanju socijalne povijesti žena. Sklevicky je bila aktivna članica profesionalnih udruženja Sociološkog društva Hrvatske, a posebno njegove sekcije „Žena i društvo“, Hrvatskog etnološkog društva i  Sekcije za istraživanje povijesti žena „Nada Klaić“ pri Povijesnom društvu Zagreb.

Što je Lydia Sklevicky značila za feminizam u Hrvatskoj, posebno za njegove početke, svjedoče riječi Rade Iveković: „Tih prvih godina feminizma naše generacije, kada smo bile na udaru cijele javnosti, svih političkih struktura, roditeljske generacije, medija, većine naših muških kolega (uz perpleksno držanje i nedoumice jedino onih koji su mislili našu misao rekuperirati) i mnogih od naših životnih suputnika – mi smo se ludo zabavljale, a Lydia je bila jedan od centara našeg malog miješanog društva.˝ (Iveković, 1995: 26).

Koji su bili motivi za feminističko djelovanje Lydije Sklevicky saznajemo iz teksta Dunje Rihtman-Auguštin koja kaže kako ju nije „neki osobni motiv potaknuo na feminističko promišljanje života i društva, nego baš ta mogućnost koju je antropologija žene nudila da se uznemiri naše dotrajalo znanje o tom istom životu i poretku u društvu (ne samo u onom bivšem, socijalističkom).“ (Rihtman-Auguštin, 1995: 21)