Dinko Tomašić bio je hrvatsko-američki sociolog koji se rodio 23. travnja 1902. godine u mjestu Smokvica na otoku Korčuli. Klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu, a Pravni fakultet završio je 1926. u Zagrebu. Kao statističar zapošljava se na Institutu za narodno zdravlje u Beogradu. Boravio je na studijskim usavršavanjima iz sociologije u Parizu na sveučilištu u Sorbonni i u Americi na Sveučilištu Berkeley od 1932. do 1934. gdje se upoznao s američkom sociologijom. (Kadić, 1975) U mladim danima 1920-ih godina surađivao je s pokretom jugoslavenskih nacionalista ORJUNA. Nakon povratka u Hrvatsku sredinom 1930-ih godina priključuje se lijevoj struji unutar HSS-a zbog čega je bio napadan i prozivan od hrvatskih nacionalista. Tako su 1937. godine studenti hrvatski nacionalisti bojkotirali njegova predavanja na Pravnom fakultetu gdje je bio nositelj Katedre za sociologiju i statistiku od 1935. godine, optužujući ga za jugoslavenski nacionalizam koji svojim sociološkim teorijama želi razbiti integralno jedinstvo hrvatskoga naroda. (Kljaić, 2017: 98-99)

U ovoj domovinskoj fazi posvećuje se sociologiji hrvatskoga naroda što je izrazio u dvjema raspravama tih godina: Društveni razvitak Hrvata iz 1937. i Politički razvitak Hrvata iz 1938. U njima razlaže dualizam hrvatske kulture koju je razdijelio između plemenske i zadružne kulture, a iste postavke primjenjuje i u opisu kasnije komunističke revolucije u Jugoslaviji za koju je tvrdio da je bila izraz pobjede nositelja plemenskoga tipa kulture koji je naginjao po svojim političkim tradicijama prihvaćanju jake vlasti i osobne diktature. Tomašić je nastojao osporiti antropološke radove srpskoga geografa Jovana Cvijića koji je u svojim radovima glorificirao dinarsku kulturu, smatrajući je najboljim izrazom srpskoga nacionalnog duha. Osim što je Tomašić kritizirao njezino poistovjećivanje sa srpstvom, isto je tako upozoravao javnost da ratnička i herojska dinarska kultura ima i drugu negativnu stranu svoga mentaliteta, kao što su sklonost nasilju i pljački te težnji da se bogatstvo stekne bez napornoga rada. (Rihtmann-Auguštin, 1993: 970)

Pred izbijanje rata u Hrvatskoj i Jugoslaviji, 1940. godine odlazi u SAD na poziv sveučilišta u St. Louisu. Kratko vrijeme 1942. boravi na Lawrence Collegeu u Wisconsinu, da bi se od 1943. do umirovljenja 1972. konačno skrasio u zvanju profesora sociologije na Sveučilištu Indiana. U ratu se držao hrvatske grupacije okupljene oko HSS-a u emigrantskoj vladi, tako da je neko vrijeme bio i savjetnik Ivanu Šubašiću koji je kasnije s Titom pregovarao u ime jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu 1944. godine. Nakon rata, kao protivnik novoga socijalističkog poretka u zemlji i zagovaratelj njezine demokratizacije i konfederalizacije, ostaje živjeti u SAD-u, gdje postaje savjetnikom Državnoga tajništva SAD-a za jugoslavenska pitanja. Tomašić je zagovarao konfederalizaciju jugoslavenske države na liniji stare vjerske katoličko-pravoslavne podjele čime bi jednu konfederalnu jedinicu predvodili Hrvatska i Slovenija, a drugu Srbija i Makedonija. (Tomašić, 1993: 938) Za vrijeme svoga emigrantskoga života u SAD-u odmiče se od političkoga rada, ali i dalje održava suradnju s jednim od najistaknutijih vođa Hrvatske seljačke stranke u emigraciji Jurajem Krnjevićem.

U naredna dva desetljeća do kraja 1950-ih godina pokretač je niza istraživanja na svom domicilnom Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu, koja su se bavila komunističkim društvima s posebnim osvrtom na Hrvatsku i Jugoslaviju. Na osnovi toga nastale su sljedeće studije na engleskom jeziku: Personality and Culture in Eastern European Politics, 1948. (Ličnost i kultura u istočnoeuropskoj politici); The Impact of Russian Culture on Soviet Communism, 1953. (Utjecaj ruske kulture na sovjetski komunizam); National Communism and Soviet Strategy, 1957. (Nacionalni komunizam i sovjetska strategija). Tomašićeva knjiga o utjecaju ruske kulture na sovjetski komunizam izazvala je polemike i kritike od strane ruske emigracije u Americi. Godine 1958. Tomašić je otišao u Europu, u München, gdje je radio za Radio Free Europe i paralelno nastavio proučavati istočnoeuropske komunističke sustave. Prema kraju 1960-ih godina i pred svoju smrt, Tomašić se počeo zaokupljati kineskim komunizmom i ličnošću Mao Ce-Tunga. Međutim, knjiga o toj temi, iako ju je najavljivao, nikada nije objavljena, a njezin rukopis se ne nalazi u zbirci na Institutu Hoover. Tomašić je napisao veći broj članaka, najviše u specijaliziranom The Slavic Review od američkih časopisa, ali je objavljivao i u časopisima hrvatske političke emigracije kao što su Journal of Croatian Studies, Studia Croatica, Hrvatska revija. (Kadić, 1975)

Iako je Tomašić prvi uveo sociologiju kao učenje o društvenim pojavama u međuratnu hrvatsku znanost, bio je zabranjen autor za vrijeme komunističkoga režima u kojem je u društvenim znanostima arbitrirao isključivo marksistički obrazac. Prvi je znanstvenik iz područja društvenih znanosti koji je počeo promišljati s kulturno-antropoloških i socijalno-antropoloških gledišta. Cenzuriran je kao nositelj ideja i mišljenja „hrvatske buržoazije“, budući da se kritički odnosio prema Titovoj osobnoj diktaturi i novim revolucionarnim društvenim promjenama koje su nastupile nakon ratne pobjede partizansko-komunističkoga pokreta. (Rihtman-Auguštin, 1993: 969) Umro je 7. kolovoza 1975. u Bloomingtonu u državi Indiani, u 73. godini života.