Bogdan Radica se rodio u Splitu 26. kolovoza 1904. godine. Bio je pisac, publicist, novinar i povjesničar i jedan od najistaknutijih hrvatskih emigranata poslije 1945. Nakon što je završio klasičnu gimnaziju u Splitu, pohađao je studije na sveučilištu u Ljubljani (1923.-1924.). Zatim je otišao nakon toga u Firencu gdje je nastavio studije povijesti i prava. Njegov prvi posao bio je u Parizu gdje je radio kao izvjestitelj Obzora, dnevnog lista iz Zagreba. Slijedeće godine postao je dopisnikom beogradske Avala. Godine 1930. otišao je u Atenu kao poslanik za tisak Kraljevske ambasade Jugoslavije. Također je bio aktivan član P.E.N kluba, kada je otišao u Ženevu kao član jugoslavenske delegacije pri Ligi Naroda (1934.-1939.). Krajem 1940. preselio se u Washington, SAD gdje je od 1941. radio u tiskovnom uredu Kraljevine Jugoslavije u New Yorku. Tada je počeo pisati u američkom tisku. Razlog zašto je on morao otići u SAD bila je knjiga Agonija Evrope koja je izdana u Beogradu 1940. jer je bila veoma kritična prema nacionalsocijalizmu i fašizmu. Osim toga, njegove obiteljske veze sa Guglielmom Ferrerom dovele su do diplomatskog pritiska iz Njemačke i Italije na Jugoslaviju, da se Radicu makne u inozemstvo.
Distancirajući se u Drugom svjetskom ratu od jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu, zalagao se za priznavanje partizanskog pokreta. S jugoslavenskim partizanskim pokretom bio je povezan tijekom svog ratnog zalaganja u SAD-u za priznanjem Josip Broza Tita. Neposredno po završetku rata vratio se u Beograd, gdje je bio dodijeljen ministru Kosanoviću za inozemni tisak u Ministarstvu informiranja. Nakon obilaska Splita i Zagreba, razočaran posljedicama komunističke revolucije u Hrvatskoj, odlučio je kao intelektualac građanskog usmjerenja trajno izbjeći u SAD. U svojim se tekstovima protivio ne samo komunističkom uređenju, nego i Jugoslaviji kao državi, postavši nakon rata zagovornik samostalne hrvatske države. Politički je bio blizak emigrantskom HSS-u, a svojim člancima u američkom tisku 1946. donio je prve vijesti Zapadu o komunističkoj revoluciji u Jugoslaviji. Zbog toga ga je javno napadao sam jugoslavenski komunistički vrh, predsjednik Tito i njegova ministar Aleksandar Ranković. Pred komitetom američkog Senata održao je 1947. predavanje o komunizmu u Jugoslaviji, protiveći se američkoj potpori Titu.
Zbog ratnih i poratnih veza s jugoslavenskim komunističkim režimom američko je državljanstvo dobio tek 1957. Na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyju radio je od 1950. do 1974. kao profesor europske moderne povijesti. Tijekom godina ostvario je plodnu publicističku aktivnost u emigrantskom tisku, posebno u Hrvatskom glasu i Hrvatskoj reviji, u kojoj je u vremenu 1955. – 1990. objavio desetine članaka kulturološke i političke tematike. Imao je svoju kolumnu u 80 novina. Neke od emigrantskih novina u kojima je također surađivao bile su Nova Hrvatska, Journal of Croatian Studies, Slobodna riječ, Danica, Hrvatski dom i dr. Objavljivao je članke i eseje na razne teme o Jugoslaviji i komunizmu i u brojnim američkim časopisima i novinama, kao što su The New Leader, The New Republic, Chicago Tribune, The American Mercury, The Reader's Digest, The Annals of the American Academy of Political and Social Science, The Commentary, The Freeman, The Challenge, Journal of Central European Affairs i dr.
Autor je mnogobrojnih eseja i nekoliko knjiga, među kojima su Sredozemni povratak (1971.), Hrvatska 1945. (1974.) te Živjeti nedoživjeti - Uspomene hrvatskog intelektualca kroz moralnu i ideološku krizu Zapada (Knjiga I, 1982; Knjiga II, 1984). Sve ove knjige su bile zabranjene od komunističkog režima, jer su u njima izrečene kritike jugoslavenskog političkog i društvenog sustava. Tijekom boravka u egzilu dopisivao se s istaknutim hrvatskim političkim emigrantima (Vinkom Nikolićem, Jurom Petričevićem, Brunom Bušićem, Mirkom Vidovićem, Nikolom Čolakom, Antom Kadićem, Jakšom Kušanom, Zlatkom Markusom i dr.), ali i sa disidentima iz Hrvatske i Jugoslavije (Franjom Tuđmanom, Milovanom Đilasom, Mihajlom Mihajlovom). U nekoliko je navrata sudjelovao u televizijskim raspravama o Jugoslaviji te na sastancima američkih povjesničara. Bio je članom brojnih međunarodnih organizacija kao što su: The International PEN Club, The International League for Human Rights, The Comittee for the Free World, Liberal International i dr. Također i emigrantskih i disidentskih organizacija Croatia Academy of America, Hrvatskog narodnog vijeća i Demokratskog komiteta za pomoć jugoslavenskim disidentima. Hrvatsku je prvi puta nakon 1945. posjetio u srpnju 1990., nakon čega je predsjednik Tuđman imenovao u komisiju za izradu novoga demokratskoga Ustava Republike Hrvatske. U jugoslavenskoj krizi 1990./91. zalagao se za mirno rješenje i stvaranje samostalne hrvatske države. Umro je u 3. prosinca 1993. u bolnici St. Luke's- Roosevelt Hospital Center na Manhattanu u gradu New Yorku.