Ivan Supek hrvatski je fizičar i pisac te jedan od najistaknutijih hrvatskih angažiranih intelektualaca druge polovice 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu 1915., a u istome gradu je 1934. maturirao te 1939. diplomirao studij matematike i fizike na Filozofskom fakultetu. Krajem 1940. godine u Leipzigu je i doktorirao fiziku nakon čega postaje asistent Werneru Heisenbergu te radi na istraživanjima supravodljivosti i na području kvantne elektrodinamike. Kao mladić početkom 1930-ih pristupio je Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a potom i Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ). Ipak, krajem istoga desetljeća, za vrijeme tzv. sukoba na ljevici, odbio je „nasljedovati dogmatski shvaćen dijalektički materijalizam držeći ga nespojivim s modernom znanošću, slobodom i stvaralačkom izvornošću, a u sumnju je doveo i Staljinovu nepogrešivost, pa je isključen iz KPJ 1940.“ (Kutleša i Hameršak; 2015)

U ožujku 1941. godine zbog antifašističkih stavova i djelovanja uhitio ga je Gestapo, ali je nakon nekoliko mjeseci pušten na Heisenbergovu intervenciju. Umjesto nastavka rada s Heisenbergom, Supek se vratio u Zagreb i aktivno priključio antifašističkom pokretu. Istaknuo se djelovanjem u Prosvjetnom odjelu Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 1943., a kao član predsjedništva Kongresa kulturnih radnika u Topuskom u lipnju 1944. održao je jedini govor o znanosti naglasivši važnost znanosti za razvoj zemlje i apeliravši protiv razvoja i moguće upotrebe nuklearnoga naoružanja.

(http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/ivan_supek).

Nakon Drugoga svjetskog rata bio je prvi profesor teorijske fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu na kojem je i osnovao Školu teorijske fizike. Osnivač je i prvi direktor Instituta Ruđer Bošković (IRB) koji je 1950. osnovan za istraživanja na području atomske fizike. Supek je bio „glavni protivnik političkih stremljenja u Jugoslaviji kojima je cilj bio razvoj nuklearnoga oružja.“ (Ilakovac, 2013: 37) Godine 1958., zbog toga što je „izražavao protivljenje prijedlozima za investicije i rad koji bi se mogao izravno ili neizravno upotrijebiti za gradnju nuklearnoga oružja“ (Ilakovac, 2013: 16), bio je prisiljen dati ostavku u IRB-u.
Pored rada na polju fizike, veliki je pečat ostavio i na polju filozofije znanosti nastojeći povezivati prirodne znanosti s filozofijom, umjetnošću, humanizmom, religijom i etikom. Bio je prvi profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Pri Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti – JAZU (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – HAZU), čiji je dopisni član postao 1948., a redoviti 1961., 1965. osnovao je Institut za filozofiju znanosti i mir. Osnivanje tog Instituta bilo je dijelom njegovih napora u borbi za principe mirotvorstva, napretka svijeta i razoružanja, što je tada najaktivnije na globalnoj razini promicao Pagvaški pokret. U Pagvaški pokret uključio se 1961., inicirao je formiranje njegove jugoslavenske grupe i razvijao je intenzivnu međunarodnu suradnju te pokrenuo i uređivao časopis Encyclopaedia moderna koji se također temeljio na principima Pagvaškog pokreta.

U vrijeme Hrvatskoga proljeća bio je rektorom Sveučilišta u Zagrebu (1968. – 1972.), te je potaknuo osnivanje Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku (1970.). Zbog neprihvaćanja zaključka 21. sjednice Predsjedništva SKJ iz prosinca 1971. i pomaganja progonjenim hrvatskim intelektualcima nakon sloma Hrvatskoga proljeća, došao je na udar režima te je 1970-ih godina marginaliziran kao politički nepodoban. Tada se okreće književnom radu kojim se bavio još od mladosti.

Najviše je pisao romane i drame. Godine 1959. napisao je svoj prvi roman Dvoje između ratnih linija inspiriran tzv. sukobom na ljevici prije Drugoga svjetskoga rata, a problematizira sudbinu pojedinca stiješnjenog između zaraćenih kolektiva. Iste je godine objavio i dramu Na atomskom otoku, koja je ubrzo bila zabranjena, „jer su cenzori shvatili da se pod južnoameričkim kostimima puca na tajni projekt atomske bombe u Jugoslaviji.“

(http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/ivan_supek). Šezdesetih godina piše nekoliko povijesnih romana i drama od kojih se neki mogu promatrati kao način izražavanja neslaganja s tadašnjim društvenim i političkim sustavom. Biografsko-povijesna drama Heretik (1968.) jedina je od njegovih drama koja je bila dobro primljena i kod publike i kod kritike. Govoreći o renesansnom heretiku Marku Antunu de Dominisu, Supek je aludirao na položaj disidenata u drugoj polovici 20. st., ali i na vlastiti položaj čovjeka koji djeluje protiv dominantnih strujanja (Senker, 2015: 45), iako je tada (1960-ih) još uvijek imao ugledan položaj u javnom životu. (Intervju s Bojanom Marottijem) Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, njegova djela postaju vlastima nepoželjna. Naklada romana Opstati usprkos iz 1971. spaljena je na početku obračuna vlasti s Hrvatskim proljećem, a zbog sadržaja koji je aludirao na Hrvatsko proljeće iz prodaje je bio povučen i njegov roman Extraordinarius objavljen 1974. (Kutleša i Hameršak, 2015)
Zbog svojeg pisanja će 1980-ih pasti u još veću nemilost. Najveći je odjek imala njegova esejističko-memoarska knjiga Krivovjernik na ljevici objavljena 1980. u inozemstvu (Bristol), u kojoj je prikazao najnoviju povijest Hrvatske iz svoje osobne perspektive te se pritom kritički osvrnuo na represivne metode kojima je KPJ izgrađivala totalitarnu vlast. Zbog toga je bio izvrgnut napadima komunističkih dogmatika, a ti napadi su se još pojačali nakon 1983. kad je dio tih Supekovih sjećanja objavljen u knjizi So Speak Croatian Dissidents (Norval: Ziral), a pogotovo kad je u Chicagu objavio knjigu Krunski svjedok protiv Hebranga (na engleskom i hrvatskom jeziku) u kojoj je prikazao okolnosti ubojstva Andrije Hebranga i ulogu UDBE u tom činu. Režim ga je potpuno neopravdano počeo etiketirati „ustašom“ i „vođom neprijateljske emigracije“, pozivan je na informativne razgovore u policiju te mu je oduzeta putovnica, što ga je kao međunarodno poznatoga znanstvenika posebno pogađalo.

Krizom komunističkoga sustava u Jugoslaviji Supek obnavlja svoju javnu djelatnost i pozdravlja uvođenje višestranačja i sam se politički angažiravši. (Ilakovac, 2013: 21) Godine 1991. izabran je za predsjednika JAZU koja je uskoro preimenovana u HAZU. Na čelu HAZU-a ostao je do 1997. godine odradivši dva mandata. Bio je glasan protivnik vojne agresije na Republiku Hrvatsku početkom 1990-ih i tražio je podršku svjetske javnosti hrvatskoj borbi za neovisnost. Na unutrašnjem planu bio je oštar kritičar svih hrvatskih vlada ukazujući na pojedine negativne društvene pojave. (Ilakovac, 2013: 40-41).

Prema svjedočenju nekih njegovih suradnika, Supek je volio izvaninstitucionalno djelovati. Iako je bio lijevo orijentirani intelektualac, militantni aspekt socijalističkih režima odbijao ga je od bliže suradnje s komunističkom vlašću. (Intervju s Bojanom Marottijem) Bojan Marotti ga u intervjuu za COURAGE opisuje kao vječitoga individualca koji je volio poziciju svojevrsnog „heretika“, koji je uvijek išao kontra, protiv države i prevladavajuće struje u svemu. Čak i kad je hrvatski patriotizam postao dominantna paradigma nakon sloma komunizma, on je vrlo brzo, iako je bio hrvatski patriot, krenuo u određenu heretičku poziciju. (Intervju s Bojanom Marottijem) Dobitnik je Nagrade za znanost Ruđer Bošković (1960.) i Republičke nagrade za životno djelo (1970.), a Hrvatska pošta izdala je 2015. poštansku marku s njegovim likom (serija Znameniti Hrvati). (Kutleša i Hameršak, 2015) Umro je 2007. godine u Zagrebu. Brat je sociologa i filozofa Rudija Supeka.