Rudi Supek (Zagreb, 8. travnja 1913. – Zagreb, 2. siječnja 1993.), hrvatski je sociolog, filozof i psiholog. Od 1933. do 1936. radio je kao student u Centralnoj tehnici Centralnog komiteta (CK) Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) kao magaziner i veza s pokrajinskim tehnikama Godine 1936. djeluje u studenskom udruženju „Svjetlost“ (Galić 1990). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1937. diplomirao je filozofiju, a do 1938. bio je članom rukovodstva Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Krajem 1939. odlazi u Pariz na specijalizaciju gdje je studirao psihologiju kao stipendist francuske vlade. Tamo je imao partijski zadatak održavanja veze s centrom internacionalnih brigada u Parizu radi pomaganja i organiziranja bjegstva „brigadira“ (članova internacionalnih brigada u Španjolskom građanskom ratu). Diplomirao je 1940. na Institutu za psihologiju Sveučilišta u Parizu, te je iste godine stekao diplomu instituta National de l'Orientation professionnelle. U Parizu je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio pripadnikom francuskog pokreta otpora i član KP Francuske (od 1939.) i do hapšenja 1942. izdavao je jedan ilegalni list. Nakon hapšenja i više pariških zatvora, u siječnju 1944. je zatočen u nacističkom koncentracijskom logoru Buchenwald. Kao predstavnik jugoslavenskih interniraca bio je članom ilegalnog Međunarodnoga logorskog odbora. Buchenwald je bio jedini nacistički logor čiji su se logoraši oslobodili vlastitim snagama prije dolaska saveznika (Bosnar 2011). Nakon oslobođenja, djelovao je kao delegat Crvenog križa na repatrijaciji, organizirao niz repatrijacijskih centara u Njemačkoj, a potom se 1946. vratio u Pariz studirati psihologiju.
Godine 1948., nakon Rezolucije Informbiroa (IB) protiv Jugoslavije, vodstvo KP Francuske tražilo je od Supeka da napada Josipa Broza Tita i KP Jugoslavije, a nakon što je Supek to odbio, napustio je KP Francuske i kao sekretar jugoslavenske iseljeničke organizacije i kao urednik listova Nova Jugoslavija i Bratstvo i jedinstvo vodio je borbu protiv utjecaja Rezolucije IB-a na jugoslavensko iseljeništvo. Godine 1950. vratio se u Jugoslaviju. U Parizu je ipak 1952. na Sorboni doktorirao psihologiju. Radio je na Odsjeku za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1951. – 1958.) te na Institutu za društvena istraživanja u Beogradu (1958. – 1961.). Bio je profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1960. do 1979., na kojem je 1963. osnovao Odsjek za sociologiju. Predavao je i na nizu svjetskih i domaćih sveučilišta i visokih škola, između ostalog i u SAD-u i Saveznoj Republici Njemačkoj. Provedenim sociološkim istraživanjima i rezultatima na polju empirijske i teorijske sociologije Supek se smatra ocem hrvatske, ali i rodonačelnikom jugoslavenske sociologije. Jedan od najznačajnijih živućih sociologa, Jürgen Habermas, nazvao je Supeka "ocem suvremene sociologije".
Autor je preko dvadeset znanstvenih i stručnih knjiga, prvenstveno iz polja sociologije i psihologije, ali i jedne od prvih knjiga iz ekologije u Jugoslaviji - Ova jedina zemlja: idemo li u katastrofu ili Treću revoluciju? (Zagreb: Naprijed, 1973.). Radovi su mu prevedeni na engleski, njemački, talijanski, češki, hebrejski i japanski jezik. U dva navrata bio je predsjednikom Sociološkog društva Hrvatske i Jugoslavenskog udruženja za sociologiju.

Iako je po političkoj orijentaciji bio marksist i komunist, čitavo desetljeće bio i članom KP Francuske, nakon 1948. nikad nije postao članom neke komunističke partije. Iako je 1950. tražio da ga prime u KPJ, njegova je molba odbijena jer je smatran politički nepodobnim kao jedan od preživjelih logoraša zloglasnog nacističkog logora Buchenwald. Naime, preživjeli logoraši su se nakon povratka u Jugoslaviju suočili s time da su postali sumnjivi jer su uopće preživjeli taj strašni logor. Brojnima se imputiralo da su čak surađivali s nacistima pa su trebale proći godine da se preživjele logoraše prestane optuživati za kolaboraciju s nacistima (Bosnar 2011.).
Tijekom rane odrasle dobi zastupao je boljševičku politiku, o čemu svjedoče i pravila koja je tijekom zatočeništva u Buchenwaldu napisao s ciljem usmjeravanja života i djelovanja jugoslavenske ilegalne organizacije otpora u logoru. Međutim, Supekova su poslijeratna iskustva, prvenstveno želja za slobodnijim znanstveno-istraživačkim radom u Jugoslaviji, negativna iskustva s partijskim aparatom tijekom pokušaja učlanjenja u KPJ, šikaniranja i sudski procesi protiv njegovih preživjelih sudrugova logoraša, znatno izmijenila njegova uvjerenja (Intervju s Marijanom Bosnarom, 18. srpnja 2017.). Supekovo disidentstvo i neslaganje s komunističkim režimom izviralo je iz njegova shvaćanja položaja intelektualca u društvu. Poziv sociologa vidio je kao kritičku protutežu vladajućem sustavu moći. Supek se zbog svega toga lišio dogmatizma i idealizma. Po svjetonazoru je ostao komunist, ali je dogmatizam zamijenio uvjerenjem da socijalizam nije moguć bez demokracije, odnosno borbe mišljenja, i odabirom kvalitetnih upravljačkih kadrova, što je često javno isticao. Na taj je način Supekovo neuklapanje u dogmatsko-ideološke okvire komunističke Jugoslavije bilo jedno od glavnih obilježja njegovog javnog djelovanja. O tome svjedoče i sjećanja Supekovog kolege i suradnika, sociologa Ivana Kuvačića (1923. – 2014.), koji je u svojim memoarima zabilježio: „Otvorenim, kritičkim i vrlo odvažnim razmatranjem problema, kojih se drugi nisu imali hrabrosti ni dotaknuti, privlačio je mlade ljude i izazvao napade birokrata i režimlija. No, njega nije bilo lako pokolebati. Nastupao je hrabro, uspravno, bez straha.“ (Kuvačić 2008: 130).

Supekovo kritičko mišljenje i svojevrsno disidentsko djelovanje najviše je došlo do izražaja osnivanjem i uređivanjem dvaju časopisa europskog i svjetskog ugleda, Pogledi (1952. – 1954.) i Praxis (1964. – 1975.), kao i vođenjem Korčulanske ljetne škole (1963. – 1974.), koja je kao simpozij okupljala vodeće svjetske filozofe i sociologe. Kritizirajući, s radikalno lijeve pozicije, neke elemente tadašnjeg socijalističkog sustava njegovo je djelovanje onemogućavano, a časopisi cenzurirani i onemogućavano je njihovo objavljivanje. S druge strane, knjigom Ova jedina zemlja, objavljenom 1973. godine, među prvima je u Jugoslaviji potaknuo pažnju šire javnosti na sve izraženije ekološke probleme suvremene civilizacije. Tom se knjigom odmaknuo od tadašnjeg marksističkog mainstreama, čak i od većine filozofa ljevice kod kojih je prevladavao stav kako je ekološka problematika zapravo buržoaska podvala kojom se otupljuje revolucionarna oštrica radničke klase. Tu je djelovao i kao svojevrsna opozicija samoj struci, odnosno dominantnoj filozofiji. I nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj i Jugoslaviji nakon 1990. bio je kritičan i prema novoj vlasti.

Za svoj rad nagrađen je brojnim nagradama i priznanjima, između ostalog i počasnim doktoratom švedskog sveučilišta u Uppsali (1976.), francuskim odličjem za postignuća na području znanosti (1984.), te najveće francusko odličje Legije časti (1989.). Hrvatsko sociološko društvo od 2004. dodjeljuje godišnju nagradu za postignuća na području sociologije koja nosi njegovo ime. Kako je među studentima bio omiljen profesor, studenti sociologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, svake godine organiziraju brucošijadu koja nosi naziv Noć Rudija Supeka. U 2013. znanstvenim skupom "Zanat sociologa: sociološki vidokrug Rudija Supeka. Obilježavanje 100. godišnjice rođenja Rudija Supeka i 50. godišnjice osnivanja Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu" obilježena je stota godišnjica rođenja dr. Rudija Supeka te pedeset godina od osnivanja Odsjeka za sociologiju kojeg je Supek osnovao. Na temelju skupa objavljen je i zbornik radova (Cifirić et. al, 2016). Za svojega života sustavno je skupljao osobnu arhivu koju je više od desetljeća nakon njegove smrti Hrvatskom državnom arhivu darovala njegova unuka Bojana Zupan.