Hrvatski i američki povjesničar Jere (Jerome) Jareb rođen je 3. svibnja 1922. u Prvić Šepurini, a umro je u 22. studenog 2017. u Charlottesvilleu (Virginia) u SAD-u. Nakon završetka realne gimnazije u Šibeniku napušta grad zbog talijanske okupacijske vlasti u rujnu 1941. godine i odlazi u Zagreb gdje je upisao Pravni fakultet. Zbog slabog zdravlja nije bio regrutiran u vojsku te ulazi u uredništvo časopisa Ustaška mladež u kojemu do kraja rata objavljuje publicističke i povijesne članke. U jesen 1944. teško je obolio od tuberkuloze kostiju desne noge, zbog čega mu je u srpnju 1947. amputirana noga. Početkom svibnja 1945. umjesto na predviđeno bolničko liječenje, otišao je u izbjeglištvo, te je krajem mjeseca završio u logoru za izbjeglice u predgrađu Klagenfurta. U logoru je boravio tri mjeseca nakon čega je poslan u bolnicu u kojoj je ostao do svibnja 1949. godine. U Klagenfurtu je boravio do prosinca 1951. kada prelazi u Salzburg radi traženja vize za iseljenje u SAD.

U siječnju 1952. doplovio je u New York gdje mu je živio otac, predratni ekonomski emigrant i u tom je gradu živio do 1966. godine. Bio je jedan od osnivača Hrvatske akademije u Americi osnovane 1953. i njen izvršni tajnik prve četiri godine, a kasnije i predsjednik. Uz Karla Mirtha bio je urednikom Akademijinog časopisa Journal of Croatian Studies koji je osnovan 1960. godine. Od 1953. do 1995. bio je povjerenikom Hrvatske revije za vezu s pretplatnicima. Iste godine upisuje studij povijesti na Sveučilištu Columbia gdje 1955. postaje prvostupnikom (Bachelor of Science), a diplomirao je (MA) 1958. godine. Poslijediplomske studije iz novovjekovne povijesti istočne Europe s naglaskom na srednjoistočnoj Europi te na novovjekovnoj povijesti zapadne Europe završio je 1964. obranivši doktorsku disertaciju na temu Jadransko pitanje od lipnja 1919. do veljače 1924. Za vrijeme boravka u New Yorku stalno je pribavljao knjige iz domovine koje su mu bile potrebne za studij hrvatske povijesti. Knjige mu je slala Olga Živković, tada namještenica u Leksikografskom zavodu. Iz te kolegijalne veze razvila se i ona romantična te je Olga kao turist 1959. došla u SAD i udala se za Jeru Jareba (Matković, 2008: 722).
Od 1963. do 1966. predavao je na Sveučilištu Rutgers (država New Jersey), a 1966. dobio je stalno namještenje na Sveučilištu sv. Franje u Lorettu (država Pennsylvania) gdje je predavao europsku i svjetsku povijest do umirovljenja 1992. godine. Od 1968. do umirovljenja bio je predstojnikom (chairman) sveučilišnog Odsjeka za povijest.
U knjizi Pola stoljeća hrvatske politike, koja je prvotno nastala kao kritički osvrt na memoare Vladka Mačeka koji su objavljivani u nastavcima u Hrvatskoj reviji (1959.), a potom i prošireno kao knjiga (1960.) objavljena u Buenos Airesu, obradio je hrvatsku političku povijest od 1895. do 1945. s naglaskom na povijest Ustaškog pokreta i NDH. U toj je knjizi dao jedan drugačiji pogled na povijest hrvatske politike 20. stoljeća od one kakva je prevladavala u Hrvatskoj i drugim dijelovima Jugoslavije. Nakon objavljivanja te knjige stupio je u bliži kontakt s hrvatskom političkom emigracijom. Intervjuirao je i održavao razgovore s brojnim hrvatskim emigrantima, od Vladka Mačeka, Jurja Krnjevića, Lovre Sušića, Eugena Dide Kvaternika. U kontaktu je bio i s povjesničarima i drugim intelektualcima iz domovine poput Ljube Bobana, Bogdana Krizmana, Zvonimira Kulundžića. Njegovu su knjigu zapazili te kao vrijedno i profesionalno djelo cijenili povjesničari u domovini, iako je ona bila zabranjena u Jugoslaviji. Autor je i knjiga Zlato i novac Nezavisne Države Hrvatske izneseni u inozemstvo 1944. i 1945.: dokumentarni prikaz (1997.) te Državno gospodarstveno povjerenstvo Nezavisne Države Hrvatske od kolovoza 1941. do travnja 1945.: dokumentarni prikaz (2001.). Na zalasku karijere bio je i vanjski suradnik Hrvatskoga instituta za povijest.
Tijekom svojeg akademskoga rada sakupljao je svoju zbirku knjiga i drugih publikacija koju je posredovanjem dr. sc. Marija Jareba 1997. donirao Hrvatskom institutu za povijest. Aktivno je djelovao na tome da se sačuva kulturna i povijesna baština hrvatskih emigranata pa je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici donirao emigrantske novine i časopise, a dokumentaciju hrvatskih emigranta Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Iako je bio antikomunist, nije djelovao u političkim organizacijama niti je prešao u politički aktivizam, djelovao je isključivao na kulturnom i znanstvenom planu, nastojeći očuvati baštinu hrvatske emigracije i istraživati one sfere i teme hrvatske povijesti poput tema iz povijesti NDH koje komunistički režim nije dao istraživati ili je o njima imao jednostran i ideološki intoniran stav.