Grgo Šore (Seget Donji, 15. veljače 1915. – ? 2000.) građevinski je tehničar i hrvatski politički zatvorenik. Nakon uspostave NDH služio je kao časnik u domobranima. U ljeto 1942. zbog neslaganja s politikom NDH koja je prepustila Dalmaciju talijanskim okupatorima na vlastiti je zahtjev demobiliziran. Nakon demobilizacije do ljeta 1944. radio je kao građevinski tehničar na izgradnji nasipa uz rijeku Savu, a potom je otišao u Travnik gdje se želio ponovno priključiti domobranima. Na liječničkom pregledu za prijem u vojnu službu utvrđeno je da boluje od tuberkuloze te je bio primoran na liječenje u travničkoj bolnici gdje je dočekao kraja rata.
S obzirom na to da nije sudjelovao u aktivnostima protiv partizanskoga pokreta, te mu je i brat poginuo u partizanima, Šore se u socijalističkoj Jugoslaviji nastavio baviti poslom građevinskoga tehničara. U Građevinskom odjelu Okružnoga narodnooslobodilačkog odbora Travnik radio je na obnovi ratom uništenih objekata. Nakon ukidanja Okružnoga narodnooslobodilačkog odbora 1947. postao je direktorom građevinskoga poduzeća „Vlašić“. Šore je s direktorskom funkcijom dobio i ponudu za članstvo u Komunističkoj partiji Jugoslavije. Ponudu je prihvatio, ali iz straha jer je smatrao da bi zbog odbijanja mogao imati problema.
Međutim, prije formalnoga ulaska u Partiju, te neposredno nakon objave Rezolucije Informbiroa u lipnju 1948., izgubio je povjerenje Partije. U proljeće 1949. UDBA je protiv njega pokrenula istragu te je u lipnju iste godine uhićen. Prema Šori, povod za istragu i uhićenje bio je njegov neformalni razgovor s poznanikom na temu aktualnih političkih odnosa sa Sovjetskim Savezom. Nakon uhićenja proveo je tri mjeseca u sarajevskom istražnom zatvoru, te je u rujnu 1949. s grupom kažnjenika iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore među prvima otpremljen u logor na Golom otoku.
U logoru je proveo tri godine gdje je proživio najsurovije metode političkoga „preodgoja“. Kao građevinski tehničar sudjelovao je u projektiranju logorskih zgrada, ali zbog toga nije dobivao poštede. Zbog teškoga fizičkog rada, izgladnjivanja i psihičkoga zlostavljanja ponovno je obolio od tuberkuloze. Nakon neuspješnoga liječenja u logorskoj bolnici, prebačen je 1953. na liječenje u Sarajevo te je ubrzo pušten na slobodu. Iako se osjećao građaninom drugoga reda, uspio je dobiti posao u Travniku. Od izlaska iz logora pa do umirovljenja 1975. imao je solidan posao, bio je čak i direktor Stolarskoga poduzeća u Travniku.
Ipak, Šore se osjećao poniženim i obilježenim, te je početkom 1980-ih odlučio zapisati svoja sjećanja na Goli otok. Među nekoliko varijanti njegovih rukopisa (posljednju varijantu svojih sjećanja napisao je 1998.) nalaze se eksplicitni opisi i crteži mučenja koja je prošao. Također, njegovi rukopisi svjedoče i o dolascima Aleksandra Rankovića na Goli otok. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović) Dolazak čelnoga čovjeka jugoslavenskoga represivnog aparata na Goli otok upućuje na to da je ideja otvaranja logora morala poteći od najvišega partijskog rukovodstva na čelu s Josipom Brozom Titom. (Previšić, 2014: 94)
Šore je svoja sjećanja zaključio riječima: „Neka ne dođe do osvete po ovim zbivanjima. Ja opraštam, ali ne mogu zaboraviti sa željom da se više nikada ni u kom vidu ne ponovi.“ Hrvatski povijesni muzej je početkom 2000. od njegova sina Stjepana otkupio ukupno 16 dokumenata nastalih u razdoblju od 1945. do 1998. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović)