Slikar, karikaturist i publicist Jozo Kljaković rodio se u Solinu kod Splita 10. ožujka 1889. godine. Gimnazijsko školovanje završio u Splitu 1908. godine, nakon čega je studirao matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Poslije toga se otisnuo u Prag i Beč gdje je polazio studije arhitekture na visokim tehničkim studijima. Uskoro se posvećuje slikarstvu kod Vlahe Bukovca te stječe umjetničko znanje prvo u Ženevi kod Ferdinanda Hodlera, a onda i u Beču po raznim umjetničkim muzejima. Godine 1911. odlazi u Rim na Istituto delle belle arti dok početkom 1912. počinje proučavati i firentinsku umjetnost. U Académie Ranson u Parizu 1920. godine konačno je zaključio svoje obrazovanje kod Mauricea Denisa i Marcela Lenoira usavršavajući se iz freskoslikarstva.
Politički se u Prvom svjetsku ratu zalaže za stvaranje jugoslavenske države tako da 1912. bježi u Srbiju izbjegavajući vojnu obavezu u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Nakon što je u Srbiji kratko boravio do 1915. kao učitelj crtanja, odlazi u Pariz i Ženevu gdje ostaje sve do kraja Prvoga svjetskog rata kada se na duže razdoblje doseljava u Zagreb. U Zagrebu je dobio mjesto profesora zidnoga i dekorativnoga slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti gdje je radio od 1921. do svoga odlaska u emigraciju 1943. Uz Ivana Meštrovića, Kljaković je bio središnja figura likovnoga umjetničkoga stvaranja zagrebačkoga kruga u međuratnom razdoblju. Kao ugledni javni intelektualac potpisuje 1934. Zagrebački memorandum u kojem traži federaliziranje Kraljevine Jugoslavije nakon ubojstva kralja Aleksandra I. Karađorđevića.
Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, Kljaković je bio uhićen i interniran od listopada 1941. do veljače 1942. zbog svoje političke prošlosti i jugoslavenskih usmjerenja. Godine 1943. odlazi u Rim gdje je boravio do 1947. kada odlazi u Buenos Aires iz kojega se vraća 1956. U tom vremenu bio je potpredsjednikom Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama u poraću. Drugi boravak u Rimu trajao je od 1956. do 1968. kada se konačno vraća u Zagreb. Neposredno nakon rata zbog kritike Titova režima i socijalističke Jugoslavije s demokratskih pozicija, ali i njegove izrazito naglašeno religijske umjetnosti koju je razvijao u svojoj drugoj umjetničkoj fazi, Kljaković se nije usudio vratiti u zemlju.
Ipak, neposredno prije svoje smrti kada je već bio star i oslijepio, odlučio se vratiti i umrijeti u vlastitoj zemlji u kojoj je tih godina nastupila faza tzv. liberalizacije, te se Kljaković više nije trebao bojati za život toliko kao prvih poslijeratnih godina. Za njegov povratak kod režima se najviše založio hrvatski kipar Antun Augustinčić kojem je Kljaković bio profesor na akademiji. U pismu koje je Kljaković Augustinčiću uputio 13. svibnja 1967. izričito navodi da su na njegovu odluku o povratku u Hrvatsku presudno utjecala dva vanjska događanja: Brijunski plenum i smjena Aleksandra Rankovića 1966., jednoga od glavnih Titovih suradnika, te tzv. Protokol iz iste godine uspostavljen između Vatikana i Titove Jugoslavije koji su doveli do ponovne uspostave diplomatskih odnosa između dviju zemalja. Zbog tih političkih preokreta Kljaković se nadao da je nastupilo vrijeme „evolucije naših komunista,“ na čemu je gradio želju da se konačno vrati u domovinu. (Kljaković, 2018: 111) Njegov povratak u zemlju režim je strogo prešutio, a Kljakovićev sprovod je organizirao pod strogom kontrolom bez crkvenoga obreda. Umro je u Zagrebu 1. listopada 1969. u 80. godini života.
