Miroslav Brandt rođen je u mjestu Cerić kod Vinkovaca na istoku Hrvatske 2. ožujka 1914. Već sljedeće godine njegova obitelj napušta rodni kraj i seli se u Zagreb gdje je Brandt završio osnovnu školu i realnu gimnaziju godine 1932. Neko vrijeme posvetio se studiju medicine, da bi na kraju završio opću i nacionalnu povijest, zemljopis i latinski jezik po završetku Drugoga svjetskog rata. Godine 1948. zaposlio se u svojstvu kustosa Povijesnoga muzeja Hrvatske. Sljedeće godine postao je knjižničarom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, da bi 1950. postao asistentom na Povijesnom institutu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU). Godine 1952. preuzeo je Opću povijest srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iste godine odlazi na usavršavanje u Pariz na College de France i Archives Nationales. Radeći u arhivima u Zagrebu, Parizu, Londonu i Oxfordu, 1954. obranio je prvo doktorsku disertaciju na temu iz gospodarsko-društvene povijesti srednjovjekovne splitske komune, te se kasnije bavio krivovjerjem Johna Wyclifa i socijalnim pokretima u Splitu na kraju 14. stoljeću.
Prva faza Brandtova bavljenja historiografijom i uopće njegov javni rad jasno je pokazivao njegovu marksističku orijentaciju. U drugoj fazi 1970-ih i 1980-ih pokazivao je odmak od toga pristupa u svojem najznačajnijem djelu Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka iz 1980. u kojem je donio sintezu cjelokupne povijesti srednjega vijeka i to iz različitih istraživačkih kutova, kao i u studijama o ruskoj srednjovjekovnoj povijesti i povijesti heretičkih pokreta, ovoga puta bez naglaska na njihovoj socijalnoj dimenziji, već na raščlambi teološko-filozofske prirode gnostičko-dualističkih vjerovanja. Promjena njegovih političkih i svjetonazorskih pogleda je tako ostavila traga i u njegovim historiografskim radovima. Svoju usmjerenost prema svjetskim temama srednjovjekovne povijesti, Brandt je obrazlagao time što je iz političkih razloga bio nepodoban za režimske zahtjeve da se bavi hrvatskim srednjovjekovljem kojim su se bavili njegovi kolege koji su bili spremni pisati na partijskoj liniji, o čemu je pisao u svojim autobiografskim zapisima pod naslovom Život sa suvremenicima. Premda je to Brandtov iznimno subjektivan stav, to djelo može poslužiti kao povijesni izvor za istraživanje odnosa koji su vladali u socijalističkoj Hrvatskoj između režimske i „nepoštene“ inteligencije, kojoj je Brandt svojim javnim djelovanjem inklinirao. Osim toga, širina Brandtovih interesa nije se zaustavljala na historiografiji, nego se također bavio i književnošću, te opsežnim prevodilačkim radom na djelima njemačkoga i francuskog jezika s polja povijesnih znanosti i literature. Tako je na hrvatski jezik s francuskoga preveo historiografske klasike kao što su djela belgijskoga povjesničara Henrija Pirennea Povijest Evrope: od seobe do 16. stoljeća i francuskoga povjesničara Marca Blocha Feudalno društvo, te romane Marcela Prousta Combray i Put k Swannu 1.
Brandt je kao docent, izvanredni i redovni profesor od 1957. do 1984. predavao Opću povijest srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njegova disidentska faza započela je njegovim djelovanjem u Matici hrvatskoj čijim je potpredsjednikom bio od 1963. do 1971. godine. U središte zbivanja unutar nacionalnoga pokreta došao je onog trenutka kada je dao značajan doprinos u pisanju i sastavljanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća 1971., Brandt je otišao na marginu javnoga i kulturnoga života, zbog svoga neslaganja s politikom režima. U istom periodu, počeo je fizički pobolijevati uslijed atmosfere progona i zastrašivanja koje je režim provodio nad onim dijelom hrvatske inteligencije što se istakao u Hrvatskom proljeću. Poslije toga, Brandt se također pojavljuje u svojim zapisima kao onaj koji odbacuje socijalističku ideologiju uopće, a napose jugoslavensku inačicu socijalizma i njegovu artikulaciju rješenja nacionalnoga pitanja. Tek se krajem 1989. uključio u javni život kada se založio za obnovu rada Matice hrvatske čija je djelatnost bila zabranjena od strane vlasti nakon 1971. godine. U međuvremenu, Brandt je u tajnosti pisao kritički odgovor na Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) iz 1986. u kojem se suprotstavio nakanama srpske politike da Srbija zavede prevlast u jugoslavenskoj federaciji nakon Titove smrti. Konačni epilog njegova odbacivanja komunističke ideologije djelo je Triptih povijesno-publicističkoga karaktera koje je izašlo tek 1992. Umro je u Zagrebu 21. srpnja 2002. godine u svojoj 88. godini života.