Profesor Branko Hanž bio je zaposlenik Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu od 1951. do 1987. godine, a od 1972. do 1983. obnaša funkciju pomoćnika ravnatelja. Utemeljitelj je Zbirke iseljeničkog tiska iz koje je kasnije nastala Zbirka inozemne Croatice.
Brinuo se za građu i nadzirao tzv. "D-ormare", koji su se nalazili u ravnateljevoj sobi. Komunicirao je s ljudima u emigraciji, kako u vrijeme socijalizma tako i nakon njegova sloma. Kada je krajem osamdesetih Zbirka otvorena za javnost, posvetio se korisnicima i njezinoj promociji. Jedan je od autora dvaju kataloga Zbirke i autor izložbi i kataloga izložbi nastalih na temelju građe iz Zbirke inozemne Croatice.
Prema riječima doktorice Lovrenčić, kulturna opozicija je za njega vjerojatno značila „hrvatsko jedinstvo“, „da ne možemo dijeliti Hrvate na Hrvate koji žive u Hrvatskoj i na one koji su nekakvi zločesti i žive u emigraciji. Dakle, ujedinjavanje, ne samo publikacija, nego i ujedinjavanje Hrvatske – iseljene Hrvatske i domovinske Hrvatske.“ Njegovo se opozicijsko djelovanje manifestira upravo u čuvanju inozemne građe pristigle u Knjižnicu, kao i u njegovoj korespondenciji s emigrantima Vinkom Nikolićem, Karlom Mirthom i Georgeom J. Prpićem.