Edvard Kocbek rodio se u mjestu Sveti Juraj ob Ščavnici 27. rujna 1904. godine, blizu Maribora, u pokrajini Štajerskoj u Republici Sloveniji. Bio je slovenski pjesnik, esejist, pisac i prevoditelj, koji se kao kršćanski socijalist u Drugom svjetskom ratu priključio Osvobodilnoj fronti i slovenskim partizanima pod vodstvom komunista. Gimnazijsko je obrazovanje stekao u Mariboru, nakon čega je dvije godine proveo u sjemeništu studirajući teologiju. Nakon napuštanja sjemeništa, upisao se na studij francuskoga jezika i književnosti na Ljubljanskom sveučilištu. Za vrijeme studija išao je u Berlin na sveučilište Humboldt gdje je slušao predavanja njemačkoga teologa i filozofa Romana Guardinija. Poslije završetka studija tijekom 30-ih godina, jedno je vrijeme boravio u Francuskoj gdje se družio s Emanuelom Mounierom i krugom oko časopisa L' Esprit. Godine 1936. vratio se u Sloveniju, te je počeo predavati kao profesor francuskoga jezika.
Cijelo vrijeme svoga studija držao se članom kršćanske ljevice tako da se 1937. odlučio za republikansku stranu pišući protiv podrške slovenskih katolika generalu Francu. Takav njegov čin unio je podjele u slovenski katolički pokret zbog čega je njegove stavove prema Španjolskom građanskom ratu osudio sam ljubljanski biskup Gregorij Rožman. Pred Drugi svjetski rat, Kocbek, iako po profilaciji kršćanski socijalist koji načelno osuđuje komunizam, ipak s komunistima stupa u bliži kontakt što će posebno doći do izražaja za vrijeme rata kada s njima surađuje u okviru Osvobodilne fronte. Poslije rata sudjelovao je u mnogim vladama u novom komunističkom režimu u Sloveniji i Jugoslaviji, ali nije imao nikakvu stvarnu moć. U prvoj Tito-Šubašićevoj vladi imao je poziciju ministra za Sloveniju.
U sukob s režimom došao je 1951. godine kada je objavio zbirku kratkih novela pod naslovom Strah in pogum u kojem se kritički izražavao o moralnom ponašanju slovenskih i jugoslavenskih partizana za vrijeme rata. Radi toga je stavljen u izolaciju i pod nadzor tajne službe UDBE te mu je zabranjeno javno istupanje i pisanje. Otada se uzdržavao prevodilačkim radom djela iz francuske i njemačke književnosti. Posebnu je pažnju posvetio pisanju poezije, u tim vremenima kada mu je na silu bio zabranjen pristup javnom životu, koja je dobila visoke ocjene kritike kao najveći doseg slovenske modernističke poezije. Premda nije bio zatvaran u to vrijeme, više puta je ispitivan od tajne policije, dok je njegov stan bio ozvučen mikrofonima za prisluškivanje. Nekoliko godina prije smrti 1975., slovenski su pisci Boris Pahor i Alojz Rebula objavili Kocbekov intervju u tršćanskom listu Zaliv pod naslovom Edvard Kocbek - pričevalec našega časa. Ono što je bilo sporno za komunističke vlasti u tom intervjuu je Kocbekova osuda likvidacije 12 000 slovenskih domobrana po završetku rata koje su proveli partizani, što je prvi javni spomen tih događanja nakon završetka rata. Osim toga, Kocbek je istaknuo da je od samog početka rata trajao kontinuirani teror komunista nad nekomunističkim grupacijama u sklopu Osvobodilne fronte. Uslijedila je žestoka kampanja režimskih medija protiv Kocbeka, ali na kraju ipak nije došlo do njegova sudskog progona zbog međunarodnog pritiska, budući da je Kocbek uživao inozemni ugled kao veliki pjesnik i pisac.