Jakša Kušan, hrvatski novinar i publicist, rođen je u Zagrebu 23. travnja 1931. U Zagrebu je 1950. maturirao u Klasičnoj gimnaziji. Već kao đak u vrijeme osnovne i srednje škole često je dolazio u sukobe s profesorima filozofije oko pitanja ideologije. Na zagrebačkom sveučilištu, kao student, za razliku od većine kolega koji su za seminarske radove uzimali teme koje su se bazirale na Marxovim tekstovima, on se zanimao za teme vezane za rad Rose Luxemburg i Karla Kautzkog. Njegov je progon počeo kad je u Zagrebu na disciplinskom sudu Sveučilišta branio kolegu s Veterinarskoga fakulteta. Kao jedan od rezultata toga angažmana, početkom 1954. počeli su mu se osvećivati studenti - članovi partijskih organizacija, i zabranjivati mu prisustvovanje na predavanjima i ispitima. Uskoro su podnijeli i prijavu tražeći da se protiv njega pokrene postupak na Pravnom fakultetu. Na tom suđenju je blago kažnjen da je prekoračio braniteljska prava na Veterinarskom fakultetu i zbog toga je 1954. otišao u Beograd nastaviti studij prava. U Beogradu je, prema Kušanu, bila sasvim druga atmosfera i u tom gradu nije osjećao takvu strogu kontrolu kao u Zagrebu. (Intervju s Kušan, Jakšom_2)

Još za vrijeme studentskih dana u Zagrebu bio je dio jednoga kruga mladih intelektualaca koji su bili nezadovoljni zatvorenošću jugoslavenske države i nedostatkom kulturnih veza s inozemstvom. Nakon događaja na Sveučilištu javila se ideja da se jače povežu organiziranijim radom. Tako je nastala ilegalna organizacija koju su nazvali „Hrvatski pokret otpora“ (HPO) koja je imala svoj politički program. Skupini su između ostalih pripadali i Stanko Janović, Ivo Kujundžić, Tvrtko Zane (Branimir Donat) i njegova supruga Zorka Bolfek. Dolazili su do novina hrvatske emigracije i bili su razočarani njihovom niskom razinom i općenito slabom informiranošću iseljenika o situaciji u Hrvatskoj. Smatrali su da su ljudi vani toliko neinformirani ili su veze koje imaju s domovinom toliko manjkave da su se oni više bavili njihovim međusobnim odnosima i razlikama nego što su se bavili sudbinom ljudi u Hrvatskoj. Prvi proglas HPO-a bio je apeliranje na emigraciju da više prati događaje u Hrvatskoj, da zapostave svoje sitne sporove i probleme. Kako su članovi HPO-a bili nezadovoljni i zbog površnih i preblagih kritika Zapada prema režimu u Jugoslaviji, odlučili su da netko iz grupe ode u emigraciju i tamo nastavi novinarski rad. Kušanova je ideja bila da ta osoba bude on jer je dotad bio već više puta ispitivan od UDBE i očekivao je da će ga uhititi. (Intervju s Kušan, Jakšom_1)

U svibnju 1955. napustio je Jugoslaviju u koju će se vratiti tek u vrijeme njenog raspada 1991. Preko Rima je prvo došao u Haag gdje je 1955. dobio stipendiju na Akademiji za međunarodno pravo. Početkom 1956. naselio se u Velikoj Britaniji i u Londonu nastavio školovanje na Londonskoj školi za ekonomiju i političke znanosti (London School of Economics and Political Science) od 1957. do 1961., no zbog angažiranosti u novinarstvu studij nije završio. (Intervju s Kušan, Jakšom) U Londonu je 1958. bio glavni osnivač lista Hrvatski bilten, kojeg je uskoro 1959. preimenovao u časopis Nova Hrvatska. Iako je prvotno taj nestranački list zamislio kao informativni pregled tekućih zbivanja u domovini, od polovice 1960-ih on je postao kritički i polemički časopis u kojem se vodila rasprava o rješenju hrvatskoga pitanja. Časopis je izlazio do 1990. i dosegnuo je za hrvatsko iseljeništvo najveće naklade (neka izdanja čak do 20 000 primjeraka). Kušan je u njemu i kroz čitavi svoj rad zagovarao demokratska i pluralistička načela i slobodu pojedinca i naroda.  

Kada je odlazio u iseljeništvo još nije bio zagovornik pluralizma niti protivnik socijalizma. Smatrao je da je, zbog karaktera režima, nemoguće očekivati uvođenje pluralizma, ali da bi veliki korak bilo i dozvoljavanje frakcija unutar Partije (tako npr. promatra pojavu grupe intelektualaca Praxis). „Smatrao sam da slobodarski treba djelovati unutar Saveza komunista i širiti prostor slobode jer su članovi Partije bili tada najpozvaniji da učine nešto za svoj narod.“ (Intervju s Kušan, Jakšom_2) Iako je komunistički režim izvrgavao žestokoj kritici, ujedno je pozivao hrvatske komuniste na razne oblike otpora. (Krašić, 2016: 34) Zagovarao je potrebu pomirenja nacionalista i komunista i smatrao je da radikalne metode kojima su pribjegavale neke struje u hrvatskom iseljeništvu nisu dobre i dokazivao je da su neprihvatljive svjetskim blokovima, ionako sklonim očuvanju Jugoslavije. Zauzimao se za strategiju postupne izgradnje demokratske svijesti, suradnje s reformistički nastrojenim hrvatskim komunistima, pa i eventualne potpore prijelazu na vladavinu prava u cijeloj federaciji. U tom je smislu vidio i poslanje Nove Hrvatske, da „potiče demokratizacijske procese unutar SKH, da iznosi ono što se u domovini još uvijek nije smjelo javno izreći ili napisati, da afirmira hrvatskih reformni pokret na Zapadu kako bi mu se pribavile strane simpatije i podrška.“ (Krašić, 2016: 54) I u iseljeništvu je bio praćen od UDBE.

Godine 1975. odlučio je da list Nova Hrvatska pristupi Hrvatskomu narodnomu vijeću, u kojem je bio sabornik od 1975. te pročelnik Odjela za tisak i promidžbu (1975. – 1977. i 1979. – 1983.). Nakon pada komunizma vraća se u Hrvatsku 1991. i postaje glavnim urednikom Hrvatskoga tjednika Matice hrvatske. Godine 1993. postao je predsjednikom upravnog odbora Instituta „Otvoreno društvo Hrvatska“, a od 2000. do 2004. bio je predsjednikom upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika. Memoare na svoj život i djelovanje u iseljeništvu objavio je u knjizi Bitka za novu Hrvatsku (2000.).

Pojam kulturne opozicije mu je poznat. Smatra da je pojam doživljavao promjenu, odnosno evoluciju kroz vrijeme i da je s vremenom dobivao sve veću važnost. (Intervju s Kušan, Jakšom_1)

Uredničku arhivu i korespondenciju časopisa Nova Hrvatska predao je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu koja tu ostavštinu čuva u svojoj Zbirci rukopisa i starih knjiga, a u svojem domu u Zagrebu i danas posjeduje osobnu zbirku koja uključuje knjige, korespondenciju, brošure i negative fotografija koje svjedoče o njegovu opozicijskom radu u iseljeništvu.