Zvonimir Kulundžić (Osijek, 16. siječnja 1911. – Zagreb, 27. prosinca 1994.) hrvatski je publicist, bibliolog, književnik, novinar i povjesničar. Gimnaziju je završio u Osijeku, a već kao mladić počeo se baviti književnošću. Početkom 1930-ih doživio je dobre kritike nekih uvaženih književnika na svoje dramske tekstove koji su njegove drame okarakterizirali kao djela „snažne bezobzirnosti u otkrivanju negativnih društvenih relacija.“ Međutim, kako nije želio prihvatiti kompromise i mijenjati svoje tekstove, nije mogao biti objavljivan niti izvođen na kazališnim daskama tadašnje monarhističke Jugoslavije. Zbog toga se okrenuo novinarstvu kojim se počeo baviti 1933. surađujući otad u mnogobrojnim listovima i časopisima (Hrvatsko pravo, Danica, Dom i škola, Studentske novine). Godine 1934. zaposlio se kao korektor i administrator tvorničkog lista Borovo u tvornici „Bata“ u Borovu kraj Vukovara gdje je ostao do sredine 1935. kad je morao napustiti to radno mjesto. Godine 1936. u Osijeku pokreće tjednik Hrvatski narodni glas, ali nakon samo četiri broja gasi list i odlazi u Beograd gdje se zaposlio kao korektor u Državnoj štampariji. Nakon početka rata u Jugoslaviji 1941., odlučio je ostati u Beogradu odakle se 1944. priključuje partizanskim postrojbama, u Drugu proletersku diviziju.

Nakon oslobođenja 1945. kao vojnik se vraća u Beograd gdje je raspoređen na dužnost u Centralni odbor Jedinstvenih sindikata Jugoslavije, sa zadatkom osnivanja Izdavačkog odjela koji je ubrzo prerastao u Izdavačko poduzeće Rad. Tu je bio glavni urednik sve do kraja 1947. kada odlazi u Zagreb u tadašnji Nakladni zavod Hrvatske.

Pedesetih godina 20. stoljeća posvetio se bibliologiji (znanost o knjizi) te 1951. objavljuje djelo Knjiga o knjizi (Zagreb: Školska knjiga) koje je postiglo ogroman uspjeh te je postalo sveučilišni udžbenik i udžbenik za stručne škole (bibliotekare, grafičare i dr.). Godine 1958., napušta institucije i svojom slobodnom voljom postaje samostalni publicist i književnik i živi isključivo od svoga pisanja. To je i uspijevao jer su brojne njegove knjige, neke i u vlastitoj nakladi, bivale vrlo brzo rasprodane. Istraživao je povijest glagoljskih tiskara i povijest razvoja knjige na hrvatskom tlu. Iako su ga filolozi redovito izbjegavali navoditi kao relevantnog autora, njegova hipoteza o Kosinju kao najvjerojatnijem sjedištu prve tiskare na južnoslavenskom području s kraja 15. stoljeća objavljena u knjizi Kosinj: kolijevka štamparstva slavenskog juga (Zagreb: vlastita naklada, 1960.) postala je prihvaćena kao vjerodostojna.

Pisao je studije o istaknutim hrvatskim književnicima (Mihovil Pavlek-Miškina, Slavko Kolar, Miroslav Krleža) i političarima (Antun i Stjepan Radić), kao i o političkom životu u Kraljevini Jugoslaviji − Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji (Zagreb: Stvarnost, 1968.).

Ostao je upamćen kao beskompromisan polemičar. U književnosti se to ponajprije pokazalo knjigom Razgovor neugodni naroda književnoga (Zagreb: vlastita naklada, 1952.), a knjigom Tragedija hrvatske historiografije (Zagreb: vlastita naklada, 1970.) izazvao jednu od najburnijih polemika u hrvatskoj historiografiji. U knjizi je kritizirao institucionalnu historiografiju koja je, prema njegovu mišljenju, objavljivala u skladu s napucima vlasti, bila metodološki konzervativna i koja je izbjegavala obrađivati neke značajne teme iz hrvatske nacionalne povijesti ili ih je pak svjesno falsificirala. Rukopis knjige Tajne i kompleksi Miroslava Krleže (Ljubljana: Emonica, 1988.) bio je zaplijenjen zbog tematiziranja prijepora književnika Slavka Kolara s Miroslavom Krležom − nekadašnjim glavnim književnim autoritetom u Jugoslaviji i prijateljem Josipa Broza Tita.

Kulundžićev opus i djelovanje karakterizirala je primjena „mrke i trpke satire i društvene optužbe, objavom nesmiljene borbe protiv nepodopština oko nas, u djelima i postupcima onih s kojima diskutira ili polemizira.“ (Vaupotić, 653). Propitkivao je brojne teme iz hrvatske književnosti i povijesti i pritom donosio teze i zaključke koji su bili dosta različiti, a često i u suprotnosti s onima koje je donosila institucionalna literatura i historiografija. Zbog toga je često ulazio u polemike, ali i otvorene sukobe s institucionalnom književnošću i historiografijom. Zbog njegove polemičnosti, nemirenja s postojećim stanjem, nepodilaženja autoritetima i, nadasve, nedodvoravanju ljudima na vlasti, pjesnik Boro Pavlović nazvao ga je Quercus croaticus incorruptibilis et indelebilis (Hrvatski hrast, nepotkupljiv i neuništiv) (Vaupotić, 726).

U predgovoru prve knjige svojih Sabranih djela (Ta rič hrvacka, naša draga ća zvoni kroz stolića, Zagreb: nezavisna autorska naklada, 1977.) Kulundžić piše:

„Nastojao sam koliko sam god mogao da ne dopustim da me pri tom nadvladaju ni pomisli na karijeru, ni klanovske strukture, ni dogmatska opredjeljenja, ni društveni odnosi, ni životne teškoće, ni tvrdoća ni gorčina intelektualno-proleterskog kruha. To je često (i prečesto) izazivalo nerazumijevanje i, otpore i revolt sredine u kojoj sam djelovao, ali ja sam to uvijek podnosio s relativnom lakoćom, jer nikada nisam mislio ni na kakvu filistarsku karijeru, koja bi me prisiljavala da budem oprezan, da kroz život hodam kao po jajima i da radim samo ono što drugi žele. Ziheraštvo mi je oduvijek bilo nešto strano i daleko, pa sam se u svojim postupcima i mogao ponašati dosta komotno, jer sam osjećao da nemam što izgubiti, da me nitko ne može srušiti s položaja na kojem se ne nalazim, ni da imam što skrivati i čega se bojati. (…) Dakako da je iz takvih životnih stavova morala proizići i sasvim određena životna sudbina i ako bi nekada netko došao na ideju da proučava moj životni tok vjerujem da bi ubrzo došao do zaključka da sam čitav život, kako to kažu Englezi bio horse outside, što znači konj koji trči izvan staze. (…) Dok su se drugi vječito prilagođavali svim mogućim perturbacijama što ih donosi vrijeme (…) ja sam nastojao da ustrajem na putu kojim sam krenuo, jer sam sve nedaće što su me snalazile smatrao kao nešto normalno, kao profesionalne neugodnosti i neizbježni profesionalni rizik, pa mi nikada nije bio ni suviše teško ostajati sam, ni plivati protiv struje, ni kad su me smatrali svojevrsnim životnim autsajderom. Tako sam eto, ploveći vječito između Scile i Haribde, često poderanoga jedra i sam, izvan bilo kakvih struktura, u vječitim sukobima s našim književnim i znanstveničkim etablishmentom, zapravo klikama, koterijama, klanovima i njihovim sitnim aparatčikima…“