Aleksandar Stipčević pohađao je osnovnu školu i gimnaziju u Zadru, a diplomirao je arheologiju 1954. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1977. na Filozofskom fakultetu u Zadru s temom Religiozni simbolizam u Ilira. Radio je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu kao načelnik Odjela za tiskane knjige (1957.  ̶  1974.), bio je viši predavač predmeta Uvod u arheologiju na Filozofskom fakultetu u Prištini (1970.  ̶  1973.), predavač na Poslijediplomskom studiju bibliotekarstva, dokumentacije i informacijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (od 1971.), ravnatelj knjižnice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1974.  ̶  1983.), glavni urednik drugoga sveska Hrvatskoga biografskog leksikona u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu (1983.  ̶  1989.). Na novoosnovanoj Katedri za bibliotekarstvo Filozofskoga fakulteta u Zagrebu predavao je najprije honorarno od 1978. godine, a 1987. je izabran za redovitoga profesora. Ondje je radio sve do umirovljenja 1997. godine. Stipčevićevi znanstveni interesi uključivali su kulturu drevnih Ilira, informacijske znanostima i enciklopedizam, albanologiju te povijest i sociologiju knjige. Stipčević je bio član i Akademije umjetnosti i znanosti na Kosovu.

Kao društveni povjesničar knjige, Stipčević pripada vrlo malom broju hrvatskih znanstvenika koji su pristupili temi cenzure sa znanstvene strane nakon propasti komunizma 1990. O cenzuri je napisao nekoliko knjiga, i teorijsko-povijesnih i biografskih, u kojima je progovarao o svom vlastitom iskustvu cenzure za vrijeme jugoslavenskoga socijalističkog razdoblja (npr. O savršenom cenzoru, Cenzura u knjižnicama, Priča o hrvatskom biografskom leksikonu).

Stipčević je bio zainteresiran za temu represije jer je njezino nasilje iskusio nekoliko puta, npr. godine 1944. kada su partizanske trupe oslobodile Zadar i čistile knjižnice od „fašističkih“ knjiga koje su bile bačene samo zato što su bile napisane na talijanskom jeziku. Godine 1955. knjižnice je trebalo očistiti od knjiga čiji je autor bio partijski disident Milovan Đilas (1911.  ̶  1995.) U to je vrijeme Stipčević služio u Jugoslavenskoj narodnoj armiji i morao je izvršiti naređenje da ukloni Đilasove knjige iz vojne knjižnice i da izreže njegove fotografije iz drugih knjiga. Napokon, iskusio je snagu cenzure kada je postao glavnim urednikom drugoga sveska Hrvatskoga biografskog leksikona 1983. godine. Prvi je svezak bio povučen iz prodaje u knjižarama na zahtjev nekih članova Partije i veterana SUBNOR-a zbog navodnoga nacionalizma i nemarksističkoga pristupa. Zbog toga je velik broj Stipčevićevih registratora posvećen temi „čišćenja“ knjižnica koje je on metaforički nazivao „kastracijom knjiga“ (Stipčević, 2008: 345).

Prema riječima Anđelke Stipčević, Aleksandar je bio „bezopasan antikomunist“, nije dizao (kontra)revoluciju, suprotstavljao se komunističkoj ideologiji samo u svojoj glavi, a otvorenije tek nakon 1990. godine što je vidljivo u njegovim knjigama. Nikad nije bio član Partije. Međutim, izravan sukob dogodio se prilikom njegova urednikovanja drugoga sveska Priče o biografskom leksikonu kada je 1985. Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske održao konferenciju posvećenu ideološkoj situaciji u Hrvatskoj. Govornici su identificirali prodiranje nacionalizma u kulturu i znanost naglašavajući da je Hrvatski biografski leksikon najeklatantniji primjer jer se hrvatska povijest interpretirala bez marksističkoga pristupa. Nije bilo dovoljno reći da je izdanje znanstveno, već je njegova marksistička orijentacija trebala biti posebno naglašena.  

Godine 1989. Stipčević se prijavio za posao na Odjelu za bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu, gdje je svaki kandidat morao dokazati da ima „moralni i politički karakter“. Drugim riječima, morao/la je dokazati da je simpatizer komunizma, no dekan je prihvatio Stipčevićevu prijavu kojoj su očito nedostajale te kvalifikacije zbog zasluga za hrvatsku kulturu.

Aleksandar Stipčević bio je protiv represije svih vrsta sloboda u svim režimima (ne samo komunizma, već i fašizma jer je rođenjem 1930. godine u Zadru iskusio i proživio svoju mladost pod vladavinom fašista). Osuđivao je i komunizam i fašizam jer su oba bili totalitarni režimi. No komunizam je, pogotovo staljinističkog atipa, bio u njegovim očima gori jer je Staljin ubijao pripadnike svoga vlastitog naroda. (Intervju sa Anđelkom Stipčević)