Ivo Banac rodio se u Dubrovniku 1. ožujka 1947. godine, a 1959. emigrirao je u New York (SAD) gdje je završio isusovačku gimnaziju Loyola. Kasnije je studirao na isusovačkom Sveučilištu Fordham gdje je i diplomirao 1965. godine. Magistrirao je 1971. i doktorirao 1975. na poslijediplomskom studiju iz povijesti na Sveučilištu Stanford Kalifornija. Od 1977. do 2009. predavao je povijest Istočne i Jugoistočne Europe na Sveučilištu Yale, New Haven, Connecticut, gdje je umirovljen kao profesor emeritus na katedri vezanoj uz posebnu zakladu koja nosi ime Bradford Durfee. Od 1994. do 1999. djelovao je kao redoviiti profesor povijesti na katedri vezanoj uz posebnu zakladu na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (University Professor), gdje je upravljao i Institutom za Jugoistočnu Europu. Od 2008. redoviti je profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 1990. dopisni je član HAZU-a. Autor je brojnih knjiga, eseja i članaka među kojima se ističu knjige: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika (1984., nagrađena nagradom „Wayne S. Vucinich“ Američkog udruženja za promicanje slavenskih studija, hrvatski prijevod objavljen 1988.) i Sa Staljinom protiv Tita: Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu (1988., nagrađena nagradom „Josip Juraj Strossmayer“ zagrebačkog sajma knjiga Interliber), Hrvati i crkva : kratka povijest hrvatskog katoličanstva u modernosti (2013.).

Ivo Banac potječe iz obitelji koja se nije slagala s komunističkim režimom. Djed s majčine strane je stradao u zatvoru Lepoglava 1948., nakon što su ga vlasti osudile na 20 godina zatvora. Zbog toga je njegova obitelj napustila Jugoslaviju, prvo otac 1947., a onda on i njegova majka 1959. godine. Banca su pratile tajne službe komunističke Jugoslavije zbog njegova povjesničarskog rada i zbog njegovih veza u hrvatskom iseljeništvu. Upravo se u vrijeme događanja oko Hrvatskog proljeća 1971. godine zatekao u Zagrebu na istraživanju za svoju disertaciju. Međutim, zbog svoje povjesničarske karijere nije javno istupao protiv režima jer bi mu to onemogućilo istraživanja u arhivima u Hrvatskoj i Jugoslaviji 1970-ih i 1980-ih. To nije značilo da nije bio protiv jugoslavenskog komunističkog režima i da se privatno nije družio sa emigrantima kao što je bio Bogdan Radica ili disidentima kao što je bio Franjo Tudjman. Njegova je knjiga Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, objavljena na hrvatskom 1988. godine izazvala u krugovima komunističkih vlasti i partijske inteligencije negativna raspoloženja. Čak su neki iz vlasti tražili i zabranu te knjige, ali su na kraju ipak popustili i knjiga je objavljena. Miloševićev Beograd i Šuvarov Zagreb u Bančevoj knjizi vidjeli su dekonstrukciju i velikosrpske i jugoslavenske nacionalne ideologije.

Banac smatra da je emigracija kao dio kulturne opozicije imala veliku ulogu u demokratizaciji komunističkih režima u Hrvatskoj i u Istočnoj Europi, s posebnim naglaskom na djelatnost poljske emigracije. Isto tako smatra da je nezamislivo govoriti o hrvatskoj povijesti nakon 1945. bez uzimanja u obzir djelovanje hrvatske političke emigracije. Prema njemu je utjecaj emigracije bio presudan u pogledu ideje samostalne i demokratske hrvatske države. Tako je disident Franjo Tuđman intenzivno, što otvoreno, što tajno komunicirao od 1960-ih s hrvatskom političkom emigracijom, između kojih posebno s Radicom. Povijest hrvatske političke emigracije Banac dijeli na dva razdoblja: od 1945. do Hrvatskog proljeća 1971. godine i razdoblje nakon toga. Tada se u emigraciji pojavljuje generacija koja je bila odgojena pod jakim utjecajem marksizma, što za ovu prijašnju nije bio slučaj. Budući da bez djelovanja hrvatske političke emigracije nije moguće integralno govoriti o hrvatskoj povijesti u razdoblju komunističkog režima (1945. - 1990.), Radicu drži za jednog od glavnih osobnosti hrvatske političke emigracije nakon 1945. Zbog toga njegovu zbirku smatra iznimno važnim izvorom za istraživanje povijesti kulturne opozicije, upravo zbog njegovih brojnih i intenzivnih veza sa svijetom političke emigracije i disidentskim krugovima.