Rusko Matulić rodio se 1933. godine u Splitu, kao dijete obitelji podrijetlom s otoka Brača. Nakon pada Italije 1943., partizani mu na Braču ubijaju oca Roka Matulića koji je bio povezan s četničkim pokretom, građanskim intelektualcima i jugoslavenskim nacionalistima kao što su Ivo Andrić i Niko Bartulović. Kao dječak se s majkom sklanja u El Shatt u Egipat, gdje s drugim izbjeglicama iz Dalmacije boravi od veljače 1944. do studenoga 1948. godine, da bi kasnije preko Italije, Engleske i Čilea, stigao SAD-a. U SAD-u završava studij elektrotehnike, nakon čega cijeli život radi kao inženjer za kompaniju Edison u New Yorku. (Lađević, 2015)
U emigraciji je najviše surađivao s organizacijom „Demokratska alternativa“ i s krugom intelektualaca oko časopisa Naša reč u Londonu. Matulićeva i njihova politička pozicija ogledala se u zagovaranju dekomunizacije i demokratizacije Titove Jugoslavije, pri čemu su strogo odbijali njezinu disoluciju i pretvaranje njenih republika u samostalne suverene države. Iako je Mihajlo Mihajlov bio središnja figura, Matulić je bio de facto urednik dvomjesečnoga biltena CADDY koji je od prve polovine 1980. do kraja 1992. izlazio u Americi, a u kojemu je izvještavano o sudbini disidenata, kršenjima ljudskih prava i slobode misli u posttitovskoj Jugoslaviji. Zbog svega toga, Matulić se našao kao istaknuti predstavnik na listi „neprijateljske emigracije“, koja ruši temelje socijalističke Jugoslavije. Njegova zbirka je upravo nastala kao posljedica njegova uređivanja biltena CADDY, ali i upravljanja istoimenom organizacijom, u kojoj je zaprimao brojna svjedočanstva o stradanjima disidenata u Jugoslaviji. Osim toga, prilikom vođenja društva, u Matulićevoj je zbirci ostala brojna korespondencija, ne samo s disidentima i političkim emigrantima, nego i s brojnim drugim pripadnicima američkoga establišmenta.
Matulić je 2014. objavio memoarsku knjigu Feb 1944 El Shatt Egypt Nov 1948, u kojoj je tvrdio da izbjeglice iz Jugoslavije u Egiptu nisu bili samo propartizanski orijentirani, kako je to tvrdila jugoslavenska propaganda, nego da je među njima bilo i onih koji su bili protukomunistički orijentirani. Osim toga, skupljao je bibliografske jedinice o Jugoslaviji na zapadu, kao i one o liku i djelu svoga bliskoga suradnika Mihajla Mihajlova, na temelju čega je objavio tri knjige bibliografija: Bibliography of sources on Yugoslavia (Palo Alto: Ragusan press 1981), te Bibliography of sources on the region of former Yugoslavia (Boulder: East European Monographs) izdana u tri sveska 1998., 2007. i 2014. te Contribution for the Bibliography of Mihajlo Mihajlov 2014. godine. (Lađević, 2015) Od drugih tekstova valja istaknuti njegov članak važan za povijest kulturne opozicije Repression of Dissent in Yugoslavia (1956-1984), objavljen u zborniku Human rights in Yugoslavia (New York: Irvington Publishers 1986.). Također je pisao i stručne članke, koji su se ticali elektrotehnike. (Rusko Marulic papers, kut. 2). Umro je 2015. godine u New Yorku.
