Vlasnica zbirke Vlatka Horvat r. Penzar (1971.-) sačuvala je fotografije i razredni samizdat iz razdoblja pohađanja Obrazovnoga centra za jezike u Zagrebu ne s nekom posebnom namjerom, već kao uspomene iz srednjoškolskih dana. Vlatka je bila u uredništvu samizdata te je sudjelovala u njegovom osmišljavanju, a posebno je bio angažiran i njezin stariji brat Neven, također bivši polaznik škole, koji je autor originalnih likovnih priloga temeljenih na stripu “Asteriks”. Zbirke se sjetila Teodora Shek Brnardić, nacionalna koordinatorica Hrvatskoga instituta za povijest: ona je s Vlatkom pohađala istu i osnovnu i srednju školu koje su u programu imale učenje klasičnih jezika.
Bivši klasičari koji su pohađali zagrebačku srednju školu u razdoblju kasnoga socijalizma bili su svjesni da su izbjegli tzv. “Šuvarovu reformu” obrazovnoga sustava (poznatu i kao “šuvarica”) koji se u SR Hrvatskoj počeo provoditi 1975./76. godine. Reforma je dobila ime po dr. Stipi Šuvaru koji tada bio jedan od čelnih komunista kako na razini Jugoslavije tako i Hrvatske, gdje je obnašao od jeseni 1974. obnašao i dužnost republičkoga sekretara za prosvjetu i kulturu (današnjeg ministra). Nakon kriznih razdoblja 1968. i 1971. godine, te čistki koje su uslijedile iza toga, te donošenja Ustava iz 1974., Savez komunista je odlučio da kao jedan od odgovora na prethodne situacije treba biti sveobuhvatna obrazovna reforma u cilju stvaranja jedinstvene srednje škole. Njome se trebao ukinuti postojeći dualizam općih srednjih škola koje pripremaju đake za fakultet i strukovnih škola koje uglavnom pripremaju za svijet rada (Munjiza 2009, 86).
S obzirom da je prema komunističkom gledištu ovakav sustav generirao klasnu nejednakost, trebalo ga je iskorijeniti uvođenjem tzv. “usmjerenoga obrazovanja”. Iz Šuvarove marksističke perspektive, jedna od funkcija ovakvoga obrazovanja bilo je brisanje razlike između “onih koji misle” i “onih koji rade”, tj. pripadnicima radničke klase omogućiti da se bave intelektualnim zanimanjima i aktivnostima, a “intelektualce” upoznati s osnovama rada u proizvodnji (Baćević 2006, 117). U sklopu reforme 1977. godine ukinute su sve srednje škole i gimnazije, a uvedeni su tzv. centri usmjerenoga obrazovanja. U njima su program i nastavni plan u prva dva razreda nosili isti naziv tj. “zajedničke opće osnove”. One su svim đacima bez razlike trebale pružiti dovoljno znanja za mogući nastavak školovanja na fakultetu, dok je u trećem i četvrtom razredu nastupala diferencijacija po strukama-zanimanjima (oko 300) (Munjiza 2009, 89).
Promovirajući koncept “škole i tvornice” Šuvar je nominalno radio na iskorijenjivanju nezaposlenosti jer su prema njemu ekonomske potrebe radnih organizacija trebale diktirati stvaranje određenih strukovnih usmjerenja, odakle bi se radnici dalje po potrebi usavršavali na fakultetu. Geslo reforme je prema Šuvaru glasilo: “što prije do radnog mjesta i neka radna sredina odabire one koji će se dalje obrazovati” (Šuvar 1977, 229).
Beogradska sociologinja Jana Baćević lucidno primjećuje da su ekonomski razlozi reforme možda bili samo uzgredni, a da je želja za ukidanjem klasne nejednakosti bila zapravo kritika klase koja se smatrala privilegiranom, a kojoj su pripadali birokratski slojevi te znanstvenici i intelektualci, tj. više-manje svi fakultetski obrazovani ljudi. usmjereno obrazovanje je prema njoj bilo usmjereno na “razbijanje reprodukcije grupe kritički orijentiranih intelektualacaa, uglavnom građanskoga porijekla, koji su posjedovali jezik, sredstva i načine formuliranja sveobuhvatne kritike tadašnjega socijalističkog društva, koje je u dva navrata - 1968. i 1971. - doživljena kao direktna opasnost za sustav u cjelini.” Usmjereno obrazovanje bilo je u neku ruku prevencija za mogući socijalni bunt u budućnosti jer su se upravo intelektualci pokazali krajem šezdesetih godina kao glavni kritičari socijalističkoga društva. (Baćević 2006, 117 i 120).
Na udaru reformatora bile su posebno gimnazije i njihovo humanističko obrazovanje koje je prema Šuvaru bilo elitističko jer je formiralo ljude za rad “izvan materijalne proizvodnje” i koji su živjeli “izuzetno” i “elitno” (Šuvar 1977, 6): “Spomenuo bih primjer gimnazija. Sada naši pokušaji da se dublje transformira gimnazija nailaze na gotovo spontan otpor šire, a nedovoljno upućene javnosti. Trećina gimnazijalaca u Hrvatskoj ne ide na studij i ne može naći posao i to nikoga ne brine, nego svi dižu galamu što hoćemo dirati u gimnaziju kao tobože jedinu školu koja vrijedi” (Šuvar 1977, 227). Klasične gimnazije s pravom javnosti, kojih je bilo samo dvije, tj. u Zagrebu i Splitu, bile su prve na udaru u napadu na gimnazije i bile nazivane “reliktom prošlosti i najstaromodnijom školom” (Pasini 1975, 60). Obje gimnazije su bile ukinute i pripojene drugim centrima usmjerenoga obrazovanja (zagrebačka Obrazovnom centru za jezike, a splitska Građevinskom obrazovnom centru).
Razumljivo, otpor ukidanju gimnazija bio je velik jer je na neki način deintelektualizirao školski program, a i provedba je bila aljkava. O tome svjedoči filolog Dragutin Rosandić: “Model reforme za Šuvarova mandata bio je loš jer je reducirao humanističko obrazovanje na štetu proizvodnog, čime se škola deintelektualizira i želi se podrediti potrebama proizvodnje. On je imao ideju dokinuti razlike između intelektualnog i manualnog, škole i tvornice, i tu je doživio velike otpore. Iako sociolog, Šuvar je zastupao koncepciju koja je humanističku ulogu obrazovanja postavila u drugi plan i svodila stvari na školu i tvornicu, što je bila aktualna krilatica. Zato je odluka o izjednačavanju gimnazija i strukovnih škola doživjela veliki otpor u humanističkom krugu” (Lilek 2018).
Ipak, klasični se program, tj. učenje klasičnih jezika zajedno s filozofijom, uspio zadržati u zagrebačkom Obrazovnom centru za jezike, najviše zbog otpora tadašnjeg ravnatelja prof. Marijana Bručića: “Kad se na Klasičnu gimnaziju dignula hajka kao na elitističku buržoasku tvorevinu, profesor Bručić se uz svesrdnu podršku profesora Vratovića lavovski uhvatio u koštac s dobro poznatim dr. Stipom Šuvarom (...) i uspio sačuvati naše programe latinskog i grčkog jezika. Trpali su nas, doduše, u kojekakve pedagoške i jezične centre, ali smo, zahvaljujući ponajviše profesoru Bručiću, ostajali unutar njih bar kao “klasični turnus” kojemu je on bio voditelj“ (Lopina 2007, 435).
Općenito, Šuvarova je reforma pokazivala ozbiljne nedostatke već sredinom 1980-ih, kako zbog spomenute loše provedbe, tako i zbog ekonomske krize koja je nastupila nakon smrti Josipa Broza Tita i neprilagođavanja ekonomskoga sektora konceptu usmjerenoga obrazovanja (Baćević 2006, 120).
