Osobna zbirka Alenke Puhar o pokretu za ljudska prava u Sloveniji/Jugoslaviji najvećim je dijelom nastala u 1980-im godinama, a najstarija publikacija, ujedno i ključna za profesionalni i životni put Alenke Puhar je knjiga Georgea Orwella 1984. koju je Puharova prevela na slovenski jezik 1967. godine. To je ujedno i najstarije djelo u zbirci te se uzima kao godina osnutka ove zbirke.
Alenka Puhar se od svojih studentskih dana, još kada je prevodila roman 1984., zainteresirala za teme ljudskih prava te je najprije kao novinarka pisala o tome, a kasnije i kao aktivistica djelovala u vidu poboljšanja ljudskih prava u Jugoslaviji. Puharova je bila jedna od ključnih ljudi u peticiji za ukidanje smrtne kazne u Jugoslaviji iz 1983., kao i u organizaciji masovnih prosvjeda u Ljubljani 1988. i u slovenskom proljeću krajem 1980-ih.
Poticaj za prva značajnija promišljanja o naravi komunističkoga režima Puhar je dobila prevodeći distopijski roman Georgea Orwella 1984. Naglašava kako prevođenje jednoga takvog teksta čovjeka osvijesti i da mu aparat za kritičko razmišljanje, tako da počne razmišljati o svijetu u kojemu živi i upotrijebi ga za komparativnu analizu. Puhar kaže kako je u knjizi tiranija objašnjena „kao anatomija… u svakome koraku što se radi, kako se radi,“ te kako je po detaljima iz knjige prepoznala tiraniju u svojemu životu: „Živjeti u tiraniji je živjeti u svijetu u kojemu se o ključnim stvarima ne govori. U tiraniji se o ključnim stvarima laže.“ (Puhar, Intervju, 6. srpnja 2017.)
Alenka Puhar svjedoči kako se rijetko tko u Sloveniji nazivao „disidentom“ te kako se riječ „opozicija“ nije koristila prije 1988. zato što bi pojedinac ranijim korištenjem toga pojma „priznavao“ da je kontrarevolucionar. (Puhar, Intervju, 6. srpnja 2017.) Sama Puhar svoje djelovanje opisuje kao subverzivno, dok je režim njezino djelovanje nadzirao te ga opisao kao „desničarenje“ i disidentstvo, ujedno koristeći termin „buržujska desnica“. (Puhar, Intervju, 6. srpnja 2017.)
Zbirka Alenke Puhar sastoji se od triju dijelova – knjiga, časopisa i dokumenata. Knjige se najvećim dijelom odnose na povijesne i društveno-političke teme vezane za povijest Slovenije, Jugoslavije i komunizma. Ključni časopisi iz zbirke su slovenska Nova revija (Puhar je bila članica uredništva) te emigrantski poljski list Poland News Bulletin i Index on Censorship. Većina stranih izdanja stizala su joj preko Amnesty Internationala koji je u Jugoslaviji bio zabranjen. Najvrjedniji dio zbirke je dokumentacija o pokretu za ljudska prava u Sloveniji, ponajprije akcija (peticija) za ukidanje smrtne kazne u Jugoslaviji iz 1983. godine. Cijela jedna kutija odnosi se na ovu problematiku i sadrži stotine originalnih potpisa za ukidanje smrtne kazne iz cijele Jugoslavije. Zbirka svjedoči i o Puharinom djelovanju u raznim akcijama protiv različitih društvenih pojava, političkih suđenja i članaka kaznenoga zakona, kao i dokumentaciju o djelovanju Helsinškoga odbora za ljudska prava. Ujedno, zbirka svjedoči i o međurepubličkoj suradnji jugoslavenskih disidenata, pa se tako u zbirci mogu pronaći pisma Ivana Jankovića, Vojislava Koštunice, Koste Čavoškog, Vladimira Šeksa, Dobroslava Parage, Marka Veselice i dugih. (Puhar, Intervju, 6. srpnja 2017.)
Građa iz zbirke do sada je korištena za objavu dviju knjiga Alenke Puhar - Peticije, pisma in tihotapski časi (Petitions, Letters and Times of Smuggling, Maribor: Obzorja, 1985.) i Slovenski avtoportret 1918-1991 (The Slovene Self-Portrait, 1918-1991, Ljubljana: Nova revija, 1992.).