Dr. Josip Dukić se s Kljakovićevim opusom susreo 2001. po dolasku u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima gdje je boravio za vrijeme rimskoga studija. Prilikom obilježavanja 100. godišnjice Zavoda, Dukić je u pripremi za jedan članak obrađivao Kljakovićev umjetnički doprinos Zavodu sv. Jeronima i tom je prilikom konzultirao dotada nesređenu Kljakovićevu ostavštinu u zavodskom arhivu. Nakon što je taj članak objavljen u znanstvenom zborniku koji je izašao u povodu 100. obljetnice Zavoda, Dukić je nastavio dalje sređivati rukopisnu ostavštinu slikara Kljakovića koji je, kako Dukić napominje, puno poznatiji po svojem slikarstvu nego po svom publicističkom i književnom radu.
Prema riječima dr. Dukića, u trenutku kada se odlučio vratiti u domovinu krajem 1960-ih godina, točnije u proljeće 1968. Kljaković je svoju rukopisnu ostavštinu koja je nastala za vrijeme emigrantskoga života odlučio ostaviti u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima gdje je boravio za vrijeme svoja dva boravka u Rimu. S druge strane, kako dr. Dukić tvrdi, nakon povratka u Zagreb 1968., odlučio je svoju zagrebačku kuću, knjižnicu i zbirku umjetničkih djela pokloniti gradu Zagrebu i Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Građu zbirke je sredio i popisao dr. Dukić nakon 2001. godine. Kljaković svoju zbirku nije sabirao s nekim posebnim ciljem, nego je ona nastala kao plod njegova pisanja i intelektualnoga rada u emigrantskoj dionici života. Pristup zbirci je otvoren za javno korištenje uz dozvolu rektora Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima, dok za zbirku u zavodskom arhivu ima dovoljno skladišnoga prostora.
Nakon otkrivanja pregršt neobjavljenih rukopisa iz emigrantske faze Kljakovićeva života, Dukić je u suradnji s gosp. Špirom Žižićem, direktorom Doma kulture u Solinu, u rodnom Kljakovićevu mjestu, odlučio tiskati ta Kljakovićeva neobjavljena djela. Tako je Dukić priredio za tisak nekoliko knjiga Joze Kljakovića iz njegove emigrantske zbirke kao što su njegova neobjavljena autobiografija Libar mog života 2012., zatim Dalmatinske teme 2012., onda Čovjek bez maske 2014., Politički tekstovi i polemike 2015., te nedavno objavljenu knjigu Kljakovićevih tekstova i rukopisa Preturbatori javnog poretka 2018. godine.
Glavne teme rukopisa i korespondencija su Kljakovićeve preokupacije političkim i društvenim procesima u socijalističkoj Jugoslaviji s posebnim naglaskom na položaj hrvatskoga naroda. Naime, Kljaković je zagovarao vrijednosti zapadne demokracije i građanskoga liberalizma još iz vremena međuraća i rata, tako da je Kljaković bio žestoki kritičar komunističke ideologije i socijalističkoga eksperimenta. Zbog osjetljivosti emigrantske ostavštine u kojoj je sadržana kritika jugoslavenskoga komunizma i Titove osobne diktature, Kljaković je odbio taj dio ostavštine predati u Arhiv Hrvatske u Zagrebu. Svoje emigrantske rukopise se tako nije usudio ponijeti sa sobom kada se 1968.vraćao u domovinu, strahujući da bi oni mogli postati argumentom kaznenoga progona komunističkih vlasti u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
