Hrvatski institut za povijest, nasljednik Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske i Instituta za suvremenu povijest, osnovan je 1961. godine. Znanstvenici Instituta bave se sveobuhvatnim istraživanjima i analizama s ciljem boljeg razumijevanja hrvatske povijesti u regionalnom i europskom kontekstu te pokrivaju razdoblja od ranoga srednjeg vijeka do nedavne povijesti. Hrvatski institut za povijest nalazi se u palači u Opatičkoj 10 u Zagrebu. To je jedinstvena zgrada bogata poviješću i vrijednostima, među kojima se ističu Zlatna dvorana, Pompejanska dvorana i Renesansni studio. Ti reprezentativni objekti koriste se za organizaciju znanstvenih skupova te koncerata klasične glazbe.
Sam Institut u jednom je razdoblju socijalizma djelovao kao svojevrsna disidentska institucija. Naime, iako je osnovan po direktivi najviše partijske vlasti u Hrvatskoj, odnosno odlukom Izvršnog komiteta CK SKH, da istražuje povijest radničkog pokreta, socijalističke revolucije i Komunističke partije/Saveza komunista, Institut za historiju radničkog pokreta već je sredinom 1960-ih krenuo u smjeru istraživanja tema nacionalne povijesti, napose osjetljivih tema kao što je pitanje broja žrtava u Drugome svjetskom ratu i logoru Jasenovac što partijskoj vrhuški u Beogradu, ali i u Zagrebu, nije bilo prihvatljivo. O tim i drugim povijesnim pitanjima Institut je u svojim izdanjima donosio zaključke koji su se razlikovali od dotadašnjih službenih ocjena jugoslavenske historiografije zbog čega će 1967. doći na udar partijskog vrha (Kolar Dimitrijević, 2011: 7). Nakon partijske čistke 1967., u kojoj je posao izgubio dotadašnji direktor Franjo Tuđman, Institut je reorganiziran i popunjen lojalnijim kadrom koji je Institut vodio u skladu s napucima protureformskog krila Partije, tako da u razdoblju Hrvatskog proljeća Institut nije bio dijelom kulturno-opozicijskog kruga institucija koje su aktivno participirale u Hrvatskom proljeću, nego je djelovao protiv tog fenomena. Padom komunizma u Hrvatskoj 1990. godine Institut je preimenovan u Institut za suvremenu povijest, a potom je širio svoj djelokrug istraživanja na sva razdoblja povijesti te od 1996. nosi današnji naziv Hrvatski institut za povijest. Te je godine osnovana i institutska Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskome Brodu, čime je Institut prerastao u najveći javni znanstveni institut u znanstvenom području humanističkih znanosti te središnji institut u Republici Hrvatskoj za istraživanje hrvatske povijesti.
Institut ima i svoju knjižnicu koja je osnovana 1962. godine i sadrži gotovo 100 000 svezaka iz područja društvenih i humanističkih znanosti, s posebnim naglaskom na noviju/suvremenu povijest. Knjižnični fond obuhvaća odjel knjiga i odjel časopisa, a značajan dio fonda čine i ostavštine uglednih znanstvenika/povjesničara dr. Jere Jareba i dr. Božidara Ivanuša, te ostavština zbirke knjiga i časopisa pokojnih zaposlenika Instituta dr. Ivana Jelića i dr. Fikrete Butić-Jelić. Posebna dragocjenost fonda su brojne i danas rijetke brošure. Knjižnica institutske časopise (Časopis za suvremenu povijest, Povijesni prilozi, Review of Croatian History) razmjenjuje sa srodnim institucijama u domovini i inozemstvu (78 stranih i 113 domaćih adresa). Knjižnica je zatvorenog tipa i služi prvenstveno za rad znanstvenicima Instituta, ali je drugim znanstvenicima i građanima omogućen posjet i korištenje knjižnice uz prethodnu najavu. Radno vrijeme knjižnice je od 8:00 do 16:00 sati. Voditeljica knjižnice je Darija Pancirov, a uz nju je kao stručna suradnica zaposlena i Martina Jurčić.