Milovan Đilas, visoko pozicionirani član jugoslavenske komunističke hijerarhije, objavio je tijekom 1953. godine niz članaka o potrebi demokratizacije i liberalizacije jugoslavenskoga društva, što je rezultiralo njegovom osudom među partijskim tijelima i isključenjem iz Saveza komunista Jugoslavije. Sve one koji su zastupali slične teze kao i Đilas, jugoslavensko je komunističko vodstvo označilo pojmom „đilasovština“, odnosno đilasovci. (Radelić, 2010: 56)
Odjecima toga slučaja u Hrvatskoj Služba državne sigurnosti pridavala je veliku pažnju. Odjel Službe za grad Zagreb u opširnoj je analizi iz sredine veljače 1954. dao pregled reakcija na Đilasov slučaj među javnim i kulturnim djelatnicima, posebno novinarima, na zagrebačkom sveučilištu te kod skupina koje su od ranije smatrane oporbene režimu (npr. osobe pod kontrolom zbog IB-a, kler, pripadnici bivših građanskih stranaka). Ipak, posebno je izdvojeno uredništvo lista Naprijed na čelu s Dušanom Diminićem i većim brojem „njihovih istomišljenika u drugim zagrebačkim redakcijama (Vjesnik, Vjesnik u srijedu),“ koji su „dovedeni na anarhoidne-antisocijalističke i antimarksističke pozicije i prije pojave Đilasovih stavova koji im je svojim člancima samo dao poticaj da idu tim putem“ (HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH, oznaka 010.1/1-1). Opisuje se i njihov utjecaj, odnosno vezanost uz određene „lobije“ u drugim dijelovima Hrvatske, posebno na području Istre (Pula, Buzet, Poreč, Pazin). Takav „lokalizam“ u to je vrijeme također bio ozbiljna politička etiketa. (Spehnjak i Cipek, 2007: 272)
Dokument je opsega 18 stranica. Dostupan je za istraživanje i kopiranje.
