Zbirka je nastala 23. veljače 1990. godine kada je Romano Meštrović, predsjednik Općinskoga komiteta Saveza komunista Hrvatske u Zadru, iz fonda istoga komiteta izdvojio dokumente o tzv. „masovnom pokretu“ 1971. u Zadru kao posebnu zbirku. Arhivski materijal svjedoči o lokalnim komunističkim čistkama nakon sloma hrvatskoga proljeća. Uglavnom se sastoji od raznih partijskih smjernica, izvješća, te zapisnika istražnih povjerenstava koja su istraživala i dokazivala krivnju reformistički nastrojenih članova Partije za nacionalističke, tj. antisocijalističke aktivnosti i na kulturnom području.
Materijal iz zbirke stavljen je u jednu kutiju pod naslovom „Dokumenti koji se odnose na masovni pokret iz 1971. godine“ s upozorenjem: „Ne smije se otvoriti do 2000. godine“, odnosno tijekom narednih deset godina. Pored ove građe, Meštrović je također izdvojio dokumente vezane uz logor Goli otok na koji su informbiroovci, tj. Staljinovi pristaše bili slani i poslije 1949. godine. Ta kutija nosi naziv „Dokumenti koji se odnose na rezoluciju IB-a (Informbiroa)“, a pristup je bio zabranjen do 1995. godine.
Hrvatsko proljeće bilo je liberalni nacionalni pokret u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj koji je proizašao iz ekonomske reforme iz 1965. godine sa ciljem uvođenja mehanizama slobodnoga tržišta u samoupravno jugoslavensko gospodarstvo. Gospodarske reforme slijedili su procesi decentralizacije na partijskoj i državnoj liniji koji su omogućili autonomiju upravnih i stranačkih organa republika te pojačanu kontrolu republika nad vlastitim gospodarskim resursima. Političke reforme išle su u stopu s gospodarskim reformama što je kulminiralo uklanjanjem šefa UDBA-e (Jugoslavenske službe državne sigurnosti) Aleksandra Rankovića 1966. godine i labavljenjem nadzora tajne policije nad društvom. U Hrvatskoj, ali i u ostatku Jugoslavije, društveni je život prosperirao, povećala se sloboda medija, a obični građani bivali su više uključeni u politički život svoje zemlje.
Međutim, nakon liberalizacije poslije 1966. godine pojačano su se počeli iskazivati nacionalni osjećaji i suparništvo među republikama, ne samo na gospodarskom, već i na kulturnom području (jezik i povijest) (Batović, 2009: 5) jer je od 1950-ih godina režim aktivno poticao izgradnju zajedničkoga jugoslavenskog identiteta temeljenoga na socijalističkoj ideologiji „bratstva i jedinstva“. To je uključivalo i uspostavljanje jedinstvenoga srpskohrvatskog jezika koji su hrvatski intelektualci snažno osporili u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967.).
Tijekom toga razdoblja liberalizacije (1967.-1971.) došlo je do hrvatskoga narodnog preporoda, a Hrvatska se našla na čelu jugoslavenskih nacionalnih kontroverzi. Prema riječima povjesničarke Hilde Katrine Haug: „Događaji u Hrvatskoj potresli su u korijenu cijelu Jugoslaviju, što je dovelo do najveće krize koju je vidjela druga jugoslavenska država.“ (Haug, 2012: 233) Hrvatski komunisti pod vodstvom mladih i vrlo popularnih Mika Tripala i Savke Dabčević-Kučar uveli su nacionalno pitanje u središte rasprave usmjerene na zaštitu hrvatskih gospodarskih interesa u Jugoslaviji. Komunističkom vodstvu uskoro se pridružilo hrvatsko kulturno društvo Matica hrvatska i hrvatski sveučilišni studenti koji su u potpunosti podržavali reformski orijentirano komunističko vodstvo.
Ovaj nacionalni pokret kasnije su komunističke vlasti nazvale „masovnim pokretom“ (MASPOK od masovni pokret) zbog mobilizacije širokih društvenih slojeva. Kraj mu je uslijedio nakon sastanka krajem studenoga 1971. godine u Karađorđevu gdje je Josip Broz Tito sazvao XXI. sjednicu Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije, najvišega partijskog tijela. Jugoslavenski komunistički vođe protumačili su hrvatski nacionalni pokret kao obnovu zloslutnoga hrvatskog nacionalizma negativno označenog kao „šovinističkog“. Hrvatsko komunističko vodstvo na čelu s Tripalom i Dabčević-Kučar moralo je podnijeti ostavku sa svojih položaja, a otprilike 2 000 ljudi bilo je kazneno progonjeno tijekom 1972. i 1973. godine. Mnogo više ih je bilo izbačeno iz Komunističke partije u procesima „čistki“. Na istom sastanku u Karađorđevu Josip Broz Tito je grad Zadar označio kao „epicentar hrvatskoga 'masovnog pokreta'; kao epicentar nacionalizma, šovinizma i kontrarevolucije, čije vodstvo na čelu sa Zankijem [...] treba razjuriti i baciti u more.“ (Diklić, 2005: 344-45)
Iako je zapisnik partijske istrage protiv zadarskoga reformistički usmjerenoga komunističkog vodstva već objavljen kao izvor 2012. godine (Diklić, 2012), hrvatski je romanopisac Ivan Aralica posvetio posebnu pažnju sadržaju tih spisa, kada je opisao slučaj vlastite „čistke“ iz Saveza komunista Hrvatske u Zadru u proljeće 1972. godine. Naime, tada je bio suspendiran iz partije pod optužbom da nije dovoljno radio na sprječavanju širenja nacionalizma i šovinizma u Zadru u razdoblju od 1970. do 1971. godine. U knjizi Smrad trulih lešina (2014.) Aralica citira zapisnik istražnoga povjerenstva koje ga je ispitivalo i taj proces naziva „diferencijacijom“. (Aralica, 2014: 125) Prema Araličinim riječima, „diferencijacija“ je drugi naziv za rusku „čistku“. Razlikovala se od ruske čistke u istoj mjeri u kojoj se Titov staljinizam razlikovao od Staljinovog staljinizma jer u Araličinim očima Tito nikada nije napustio staljinizam kao način vladanja, tj. ostajanja na vlasti. Umjesto toga, on je nastavio primjenjivati Staljinovu metodu, odnosno prilagođavati je okolnostima u kojima su se on i Jugoslavija našli nakon što ga je sam Staljin odbacio. (Aralica, 2014: 138)
Aralica naglašava da Titov staljinizam možda nije bio tako nasilan kao Staljinov, ali da je bio jednako perfidan. Kako bi napravio razliku, Tito je čistku nazvao „diferencijacijom“. Aralica upozorava da je Titov staljinizam utjelovljen u zatvorima na Golom otoku, u Staroj Gradiški i Lepoglavi dobro opisan i dobro poznat, dok „diferencijacije“ kao čistke u Titovoj inovaciji ne samo da nisu opisane, već i ako su negdje spominjane, da su tretirane u Titovu korist: „Kao, to ipak nije bio staljinizam, nisu ljudi tjerani na robiju, mogli su izbjeći u inozemstvo, i tamo, kao Ivan Milas, od pravnika postati konobar!“ (Aralica, 2014: 138)
Za Aralicu je diferencijacija bio oblik segregacije i rasizma, a po njegovu mišljenju glavni je cilj Titove diferencijacije bilo regrutiranje „politički/ideološki podobnih“ kao kadar u svim segmentima društva, te u marginalizaciji onih „nepodobnih“, ma kako veliki stručnjaci bili. Dakle, glavna svrha diferencijacije bio je odabir onih koji su politički podobni za buduće kadrove, te društveno marginalizacija nepodobnih. (Aralica, 2014: 138)
Dokumenti su u komunističkom periodu bili tretirani kao povjerljivi, tj. bili su namijenjeni samo internoj uporabi što je i naznačeno na nekim listovima. Zbirka je relevantna za istraživanje povijesti komunističke partije u Hrvatskoj.
