Naslovnica i sadržaj godišnjeg izvještaja Službe državne sigurnosti za Hrvatsku za 1965. godinu o neprijateljskoj djelatnosti vjerskih zajednica i protumjerama Službe. Takve višegodišnje i godišnje preglede/izvještaje o djelatnosti vjerskih zajednica, s posebnim naglaskom na one njihove aktivnosti koje je kvalificirala kao „neprijateljsku djelatnost“, Služba je izrađivala redovito. Kao oblike „neprijateljske djelatnosti“ najčešće je navodila izazivanje nacionalne mržnje, neprijateljsku propagandu i širenje lažnih vijesti, zloporabu vjere i crkve u političke svrhe, izazivanju vjerske mržnje i netrpeljivosti, neprijateljsko djelovanje protiv zemlje preko emigrantskih organizacija, emigrantskog i vjerskog tiska, te utjecajem na radnike i iseljenike. Velika pažnja posvećivala se vjerskoj štampi i putovanjima vjerskih službenika u inozemstvo. U izvještajima se navode i podatci o suradničkoj mreži i aktivnostima Službe (razrade, kontrole i operativne mjere) protiv takvih aktivnosti.
U konkretnom izvještaju za 1965. godinu, aktivnosti većinske Katoličke Crkve posebno su analizirane u kontekstu Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.) te pregovora između Svete Stolice i Jugoslavije početkom 60-tih godina u cilju sređivanja odnosa između jugoslavenske vlade i Katoličke Crkve, a koji su rezultirali potpisivanjem protokola godinu dana kasnije (25. lipnja 1966. godine).
Tijekom 1965. godine, što je vidljivo i iz izvještaja Službe, došlo je do zaoštravanja crkveno-državnih odnosa. Prvi povod bila je poslanica vjernicima donesena prigodom zasjedanja biskupskih konferencija u svibnju te godine u Zagrebu. U izvještaju se ističe kako njezino donošenje „predstavlja zloupotrebu vjere i crkve u političke svrhe i grub napad na društveno-politički sistem“ u zemlji. Drugi slučaj bila je proslava 250. godišnjice Gospe sinjske u Sinju 15. kolovoza te godine. Kako opisuje Akmadža, vlastima je smetalo što je biskup Franić u okružnicama u povodu proslave, pišući o boravku kardinala Šepera na proslavi (kardinalom je proglašen te godine), često isticao nacionalni karakter proslave i nastupio s ultranacionalističkim tendencijama (Akmadža 2004., str. 492.). Vezano uz to, u izvještaju Službe ocjenjuje se kako je „uočeno nastojanje da se Šeperu dade uloga i položaj, ne samo vjersko-crkvenog, nego i nacionalnog vođe.“