Služba državne sigurnosti veliku je pažnju posvećivala praćenju tijeka i zaključcima sastanaka vjerskih službenika (konferencije, sabori). O tome su u službi sastavljani pregledni izvještaji (informacije), a uz njih su prikupljane i prilagane preslike materijala izvorno pripremljenih i korištenih na tim sastancima. Služba je saslušavala i pojedine sudionike tih sastanaka i o tome sastavljala zapisnike.

Primjer takve prakse je cjelina dokumenata (oko 200 stranica, šifra 001/16) oblikovana prema konferenciji katoličkih biskupa Jugoslavije održanoj u Zagrebu od 22. do 26. rujna 1952. godine. Jedna od glavnih tema konferencije bilo je zauzimanje stava prema staleškim udruženjima katoličkih svećenika čije je osnivanje radi razbijanja crkvenog jedinstva komunistička vlast poticala uz pomoć lojalnih joj svećenika. O tom pitanju biskupi su u tajnosti zatražili upute Vatikana, te na osnovi njih na konferenciji donijeli odluku o zabrani svećeničkih udruženja. Jugoslavenska vlada zbog toga je uputila oštru notu Vatikanu optužujući ga za miješanje u unutrašnje stvari, a potom je imenovanje nadbiskupa Stepinca kardinalom iskoristila kao povod za prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom (Akmadža 2003., 171.-202.).

U spomenutoj cjelini dokumenata Službe državne sigurnosti za Hrvatsku, uz interni izvještaj o toj konferenciji (rezime konferencije), sadržani su zapisnici o saslušanju pojedinih biskupa koji su na njoj sudjelovali, te prijepisi zapisnika konferencije, radnih materijala i na njoj usvojenih dokumenata. Među njima je i preslika predstavke (protesta) biskupa Jugoslavije poslane zadnjeg dana konferencije Josipu Brozu Titu. U dokumentu na 10 stranica biskupi kritiziraju dotadašnji odnos države prema Katoličkoj Crkvi i otvoreno  traže njezin povoljniji položaj. Između ostaloga, navode kako u Jugoslaviji „ne postoji sloboda savjesti i vjeroispovijesti, nego da su Katoličkoj Crkvi uskraćene najosnovnije vjerske slobode i da su ugrožena njezina vitalna prava“. Vezano uz spomenuta staleška društva, iznijet je stav da „imaju poslužiti razbijanju crkvene discipline i progresivnom slabljenju vjerskog života, a ne normaliziranju odnosa između Crkve i Države.“ U zaključnom dijelu predstavke („Naša posljednja riječ“) traži se sloboda vjerskog školstva, katoličkog tiska i vjerskih organizacija, te slobodno raspolaganje sa, za to potrebnim, materijalnim sredstvima. U kontekstu spomenutog prekida diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Vatikana krajem te godine, umjesto poboljšanja, došlo je do zaoštravanja državne politike prema Katoličkoj Crkvi.