Zbirka prezentira primjer lokalnih protesta i samoorganiziranja građana zbog onečišćavanja okoliša koje su tijela vlasti u Jugoslaviji do 1980-ih godina općenito ideološki optuživala i smatrala subverzivnima. Očekivalo se da rješavanje ekoloških problema bude isključivo u okviru institucija, a ne na ulici (Oštrić, 1992: 85), tako da su protesti bili u načelu neprihvatljivi. Ali, u duhu samoupravljanja, njima se ipak mogao postići cilj o čemu svjedoče medijsko praćenje i arhivski dokumenti koje sadržava ova ad hoc zbirka sastavljena iz dokumenata dvaju arhivskih fondova u Hrvatskom državnom arhivu: „Sabora Socijalističke Republike Hrvatske“ i „Novinsko-izdavačke kuće Vjesnik“.
Omiš je grad u Hrvatskoj, smješten u Dalmaciji na ušću rijeke Cetine u Jadransko more. Otpočetka 20. stoljeća počeo se jače razvijati kao industrijsko i turističko središte. Tada je izgrađena hidroelektrana Kraljevac (1912. godine) i više tvornica, među kojima i tvornica cementa u Ravnicama, 2 km jugoistočno od Omiša (1908. godine). Uz više promjena vlasnika i naziva, ta je tvornica proizvodila cement do 1983. godine. Nakon Drugoga svjetskog rata, od 1946. godine nosila je ime „Renko Šperacˮ, a 1957. godine udružena je sa svim ostalim dalmatinskim tvornicama cementa i tvornicom salonita u jedinstveno poduzeće Dalmacijacement (Žižić i Marasović, 2014: 41). Zbog malih kapaciteta i velikih troškova proizvodnje, od sredine 1970-ih tvornica posluje s gubitcima, te Dalmacijacement izrađuje projekt prenamjene toga tvorničkog kompleksa za pokretanje nove industrije, proizvodnje sintermagnezita korištenjem morske vode, tj. magnezijevog hidroksida iz mora. O veličini projekta govori podatak da je planirana godišnja proizvodnja od 100 000 tona tog proizvoda, dok je tadašnja ukupna svjetska proizvodnja bila oko 300 000 tona godišnje. Riječ je o sirovini koja se najčešće koristila u proizvodnji bazičnoga vatrostalnog materijala neophodnoga u teškoj industriji, posebno za visoke peći u industriji čelika. Planirana tehnologija proizvodnje sastojala se u dodavanju vapnenca ili dolomita u more, čime se pospješuje taloženje magnezijeva hidroksida – poluproizvoda od kojega se žarenjem u pećima dobiva sintermagnezit. Sastavni dio toga procesa je i neutralizacija lužnatosti mora sumpornom kiselinom. Općina Omiš dala je potporu tom projektu i uvrstila ga u svoj dugoročni razvojni plan. Međutim, projekt je naišao na veliki otpor lokalnoga stanovništva koje je putem peticija općinskim i republičkim tijelima vlasti, izjašnjavanja na mjesnim referendumima i javnih demonstracija izražavalo odlučno protivljenje njegovoj realizaciji, uključujući i izgradnju pilot-postrojenja i njegovo puštanje u probni rad. Upozoravali su na štetnost proizvodnje za morsku floru i faunu, te onečišćenje okoliša plinovima, prašinom i krutim otpadom.
Dana 6. travnja 1979. godine u Omišu je održan Zbor građana na kojem je donesen zaključak o suprotstavljanju izgradnji tvornice sintermagnezita i bilo koje slične tvornice prljave industrije „i to energično i zauvijek”. Kroz šest točaka građani su tražili poštivanje ustavnih načela o zaštiti okoliša, te sprečavanju radnji kojima bi došlo do njegova onečišćenja i ugrožavanja zdravlja ljudi (čl. 87 Ustava SFRJ iz 1974., čl. 121. Ustava SRH iz 1974.). Tražili su da se razmotri mogućnost da se na tom prostoru izgradi hotelski kompleks. Isticali su kako načelno nisu protiv razvoja industrije i gradnje tvornice, „ali one koja neće štetiti razvoju turizma za koji imaju izuzetne uvjete.”
Dan kasnije, 7. travnja 1979. godine u Omišu je organizirano potpisivanje peticije. Potpisale su je 3 002 osobe, od čega 2 540 punoljetnih građana i 462 učenika mlađa od 18 godina. Usporedbe radi, treba spomenuti da je uže područje Omiša (naseljeno mjesto) prema popisu stanovništva iz 1971. godine imalo 3 731, a prema popisu iz 1981. godine 4 800 stanovnika. Zaključak i peticija s preslikama svih 3 002 potpisa poslani su Skupštini općine Omiš i većem broju republičkih tijela, među kojima je bio i Sabor, prema Ustavu formalno najviše tijelo vlasti i društvenoga samoupravljanja u tadašnjoj Hrvatskoj. Prema sačuvanom spisu, vidljivo je da je Sabor peticiju zaprimio 12. travnja, a da je stavljena ad acta 24. travnja te godine. Peticija je poslana i sudionicima Druge konferencije o zaštiti Jadrana koja se u to vrijeme održavala na otoku Hvaru, što je rezultiralo daljnjom raspravom o toj temi u stručnoj i široj javnosti. Tijekom ljeta te godine u Omišu i okolnim mjesnim zajednicama organizirani su referendumi na osnovi kojih su uz veliku potporu stanovništva donošene odluke o suprotstavljanju gradnji tvornice sintermagnezita i pilot-postrojenja. Kao primjer može se navesti odluka mjesne zajednice Duće (naselje pokraj Omiša, uz cestu Omiš – Split) dostavljena Saboru 3. kolovoza 1979. godine. Prema podatcima u odluci, na referendumu je sudjelovalo 539 od 665 građana s pravom glasa, odnosno 81,05 %. Od toga broja, protiv izgradnje se izjasnilo njih 532, odnosno 98,70 %.
O toj temi i aktivnostima lokalnoga stanovništva Omiša intenzivno se pisalo u novinskim listovima, pri čemu posebno treba istaknuti niz članaka Vesne Kusin objavljenih te i kasnijih godina u Vjesniku. U intervjuu za Globus 2015. godine prisjetila se kako je „neprestano odlazila u Omiš gdje su bile demonstracije i napisala gomilu tekstova o tome i na kraju se, ipak, ta tvornica nije izgradila.ˮ (Muzeji Hrvatskog zagorja, Izvješće medijskih objava 08.04.2015.)
Osim zalaganja za zaštitu okoliša, u javnim istupima lokalnoga stanovništva i novinskim tekstovima, vidljiva je kritika lokalnih i državnih tijela vlasti, te Dalmacijacementa kao investitora zbog „rada iza leđa,” odnosno zaobilaženja „normi samoupravnog odlučivanja” i mišljenja mjesne zajednice. Reagirajući nekoliko godina kasnije (1984.) u Vjesniku na jedan negativni tekst o referendumu iz 1979. godine, nekoliko stanovnika Omiša koji su u njemu sudjelovali istaknuli su da se „ponose time, to više što je taj referendum bio istinski izraz narodne volje protiv mnogobrojnih pritisaka i manipulacija raznih društvenih i privrednih struktura.”
Kako je već spomenuto, projekt izgradnje tvornice sintermagnezita nije realiziran, proizvodnja cementa u industrijskom pogonu Ravnice prekinuta je 1983. godine, a 2006. godine ta je lokacija prenamijenjena za turističku djelatnost. (Žižić i Marasović, 2014: 47)
Svi dokumenti dostupni su za istraživanje i kopiranje.
