COURAGE

povezivanje zbirki

U informacijama Službe državne za sigurnosti za Hrvatsku iz druge polovice pedesetih godina 20. stoljeća opširno se opisuju veze skupine đilasovaca u Zagrebu (skupine oko zabranjenoga tjednika Naprijed) s braćom Stevanom i Vladimirom Dedijerom. Vladimir je bio urednik Borbe u vrijeme objave Đilasovih članaka. Nakon uvjetne osude na godinu i pol dana povukao se iz političkoga života i 1955. otišao u emigraciju u SAD. Stevan je od 1950. do 1957. bio direktorom Instituta za nuklearna istraživanja u Beogradu i Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. Zbog javne kritike jugoslavenskoga nuklearnog programa izbačen je s Instituta Ruđer Bošković, a 1961. uspijeva otići u Švedsku.

Među dokumentima u dosjeu o slučaju Đilas i đilasovcima u Hrvatskoj sačuvan je prijepis otvorenoga pisma koje je Vladimir Dedijer „preko domaće i strane štampe“ u studenom 1956. godine uputio Josipu Brozu Titu protestirajući zbog progona Milovana Đilasa zbog intervjua u kojem je kritizirao jugoslavenski stav neutralnosti kao faktičku podršku sovjetskoj vojnoj intervenciji u Mađarskoj. Uhićen je 19. studenoga, a već 12. prosinca osuđen na tri godine strogoga zatvora zbog „antijugoslavenske djelatnosti“. Između ostalog, Dedijer je pisao kako ne brani Milovana Đilasa kao osobnoga prijatelja, već da ostaje „dosljedan svome stavu da moramo uvoditi demokratskije, humanije forme“ u jugoslavenskome društvu, da ne može raditi protivno svojoj savjesti, te da time ujedno brani osobni integritet kao pisca i intelektualca.

Dokument je dostupan za istraživanje i kopiranje.

U pismu što ga je papa Ivan Pavao II. uputio splitskom nadbiskupu Franiću u povodu 50. godina njegova svećeništva, jasno se razaznaje da dobro poznaje Franićev otpor ateističkom režimu i njegovu obranu prava Crkve pod socijalističkom diktaturom. Tako na jednom mjestu u pismu posebno napominje da je „posve sigurno dokazana nesalomljiva Tvoja vjernost i odanost prema ovoj Svetoj Stolici“. Prema papinim riječima, upravo je Franićev otpor komunističkom režimu dao ploda u onom smislu da splitska crkva 1980-ih godina bilježi brojna svećenička i redovnička zvanja unatoč pokušajima ateizacije i dekristijanizacije društva. 

U slučaju scenarija Život sa stricem glavni diskutant s osporavateljem Antom Kesićem i SUBNOR-om bio je režiser Krsto Papić koji je tražio novac za snimanje filma od Savjeta Jadran filma. U reakciji na vijest o tome kako je Ante Kesić interpretirao scenarij za igrani film na sjednici Predsjedništva SUBNOR-a (Vjesnik, 28. studenog 1986.), Papić traži medijski prostor u novinama Vjesnik jer da je Kesićevo viđenje „prepuno laži, podmetanja i obmana“. 

Objašnjava nastanak scenarija koji je on adaptirao prema neobjavljenom romanu Ivana Aralice i naslovio Život sa stricem. S obzirom na to da je on nositelj projekta, traži da se svi prigovori i kritike upute njemu i oštro kritizira javni istup Ante Kesića i njegovo ideologizirano „čitanje“ scenarija: „Ante Kesić ili nije razumio tekst ili je pokvarenjak svjesno obmanuo Predsjedništvo SUBNOR-a Hrvatske, a posredstvom gotovo svih novina i drugih medija i čitavu jugoslavensku javnost nevjerojatnim izmišljotinama koje je „pročitao“ iz scenarija Život sa stricem.“ Zaključuje da će slučaj završiti na sudu.

Izrezak je važan jer donosi argumente koje Krsto Papić kao kulturni opozicionar iznosi na primjedbe Ante Kesića kao filmskog „referenta“ SUBNOR-a, a pokazuje i ulogu javnih medija poput novinske kuće Vjesnik u davanju prostora ovakvim kulturno-opozicijskim debatama. Inače, uplitanje u sadržaj igranog filma Život sa stricem smatra se zadnjim takvim pokušajem u jugoslavenskoj kinematografiji prije raspada 1990. godine.

Među spisima Kabineta predsjednika Sabora Socijalističke Republike Hrvatske iz razdoblja 1978. – 1982. sačuvana je peticija mještana Omiša kojom su se otvoreno suprotstavili izgradnji tvornice sintermagnezita na tom području. Potpisivanje peticije organizirano je 7. travnja 1979. godine. Potpisale su je 3 002 osobe, od čega 2 540 punoljetnih građana i 462 učenika mlađa od 18 godina. Iz spisa je vidljivo da je Sabor peticiju zaprimio 12. travnja, a da je stavljena ad acta 24. travnja. Osim Saboru, peticija s preslikama svih 3 002 potpisa i zaključcima protiv gradnje tvornice poslana je i drugim lokalnim i republičkim tijelima, te sudionicima Druge konferencije o zaštiti Jadrana koja se u to vrijeme održavala na otoku Hvaru. To je rezultiralo daljnjom raspravom o toj temi u stručnoj i široj javnosti.

Dokument je dostupan za istraživanje i kopiranje.

Početkom 1980-ih u Sloveniji jača svijest građana o potrebi njihova uključivanja u procese odlučivanja te dolazi do prvih inicijativa za zaštitu ljudskih prava. Takva inicijativa je bila i peticija za ukidanje smrtne kazne u Jugoslaviji. Skupina aktivista, kojoj je pripadala i Alenka Puhar, skupljala je potpise za ukinuće smrtne kazne te ih 23. studenoga 1983. poslala na više adresa – Skupštini Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), Savezu komunista Slovenije (SKS), Savezu komunističke omladine Slovenije (SKOS) i drugima. O peticiji se raspravljalo u javnosti i među političkim rukovodstvom, a 1. prosinca 1983. objavljena je u ljubljanskoj reviji Mladina. Međutim, peticija tada nije dala rezultate. Smrtna kazna u Sloveniji je ukinuta tek 1989. u vrijeme slovenskoga proljeća.

U zbirci Alenke Puhar nalazi se original peticije s potpisima koji su u toj akciji prikupljeni. Puhar svjedoči kako je sakupljeno više od 1 500 potpisa. Svoje iskustvo rada na ovoj peticiji Puhar je objavila dvije godine kasnije u knjizi Peticije, pisma i vremena krijumčarenja (Peticije, pisma in tihotapski časi). (Puhar, 1985: 152)