COURAGE

povezivanje zbirki

U Jugoslaviji je službeno postojala sloboda mišljenja, ali ne i sloboda izražavanja. Verbalni delikt bio je kažnjiv kao zločin „neprijateljske propagande”. Sadržavao ga je čl. 133. Kaznenoga zakona SFRJ-a, a ukinut je početkom 1990. godine. U zatvor se odlazilo zbog pjevanja nacionalističkih pjesama, druženja s emigrantima ili odobravanja „neprijateljskih izjava”. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća godišnje se vodilo oko 500 procesa zbog verbalnoga delikta. U Hrvatskoj su poznati verbalni delinkventi bili Franjo Tuđman, Marko Veselica, Ivan Zvonimir Čičak, Dobroslav Paraga i Vladimir Šeks.

Zamjetan broj dosjea sačuvanih u zbirci odnosi se na pripadnike emigrantskih skupina (tzv. neprijateljska emigracija). U takvim dosjeima najčešće se nalaze tzv. „informacije“, tj. službeni izvještaji područnih centara, s podatcima o zemlji u kojoj živi i djeluje praćeni emigrant te aktivnostima u kojima sudjeluje, ali i depeše centara SDS-a, tzv. upitnici emigranata (formulari s generalijama osoba iz evidencija tijela unutrašnjih poslova), izvorni dokumenti iz ranijeg razdoblja koji dokumentiraju kompromitirajući status ili djelovanje osobe, fotografije, osobne bilješke i sl. Praćeni su međusobni odnosi neprijateljske emigracije, razilaženja i sukobi između pojedinaca i emigrantskih organizacija, provedba subverzivnih djelatnosti, upute i direktive za neprijateljski rad prema građanima SFRJ, propaganda i izdavačka djelatnost (brošure, časopisi), skupovi i manifestacije, veze s pojedincima i skupinama u zemlji koji istupaju protiv vlasti („unutarnji neprijatelj“) i sl. (Mikšić, Iseljeništvo: Vodič kroz fondove i zbirke HDA, 2015., 412).

U toj skupini osoba koje je pratila Služba državne sigurnosti bio je i Bogdan Radica (Split, 26. kolovoza 1904. – New York, 5. prosinca 1993.), pisac, publicist, novinar i povjesničar, te jedan od najistaknutijih hrvatskih emigranata poslije 1945. godine, čija je ostavština opisana u registru COURAGE. Njegov dosje sadržan u zbirci pod brojem 319291, opsega je 62 stranice, a sačuvan je na papiru i na mikrofišu. Dokumenti o praćenju nastali su u razdoblju od sredine 1960-ih do 1990. godine, ali treba napomenuti da se u njima daje osvrt i na njegove aktivnosti u inozemstvu u ranijem razdoblju. Kao razlog za pokretanje obrade i formiranje dosjea navedeno je da je Radica „jedan od izuzetno aktivnih emigranata – publicista koji u tom smislu djeluje kroz emigrantsku štampu” (HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH. Dosjei građana, Dosje Bogdana Radice, broj 319291, Bilješka Centra SDS Zagreb od 18. prosinca 1968).

Uz standardni „anketni upitnik o jugoslavenskom emigrantu”, dosje sadrži različite bilješke suradnika i informacije centara SDS-a, uglavnom u Zagrebu i Splitu. Glavne optužbe odnosile su se na to da sudjeluje u svim antijugoslavenskim skupovima, te da putuje po raznim zemljama (SAD, Kanada, Švicarska, Italija i druge europske zemlje) s ciljem organiziranja neprijateljske djelatnosti. Istaknuto je kako su se u njegovom stanu često okupljali članovi Hrvatske akademije Amerike i vodili političke diskusije. Posebno su naglašene optužbe za njegovu neprijateljsku propagandu prema Jugoslaviji i „izrazito antijugoslavenski stavovi” koje je izražavao u svojim knjigama ili putem emigrantskog tiska te istupa na radijskim i televizijskim postajama u New Yorku. Istaknuto je i njegovo sudjelovanje u organizaciji emigrantskog simpozija Hrvatska danas i sutra održanog u Švicarskoj od 30. kolovoza do 1. rujna 1968. godine, „usmjerenog na daljnje učvršćivanje i programiranje neprijateljskog rada prema SFRJ” (HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH. Dosjei građana, Dosje Bogdana Radice, broj 319291, Bilješka o sadržaju dosjea od 13. ožujka 1969.). Prema bilješci suradnika Službe od 7. rujna 1969., u referatu na tom simpoziju, zalagao se za „djelovanje u cilju stvaranja „Nezavisne Države Hrvatske“, višepartijskog sistema u SFRJ i u tom pravcu što tješnjeg povezivanja emigranata – intelektualaca sa „snagama“ u zemlji, a prvenstveno intelektualnim”. (HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH. Dosjei građana, Dosje Bogdana Radice, broj 319291, Bilješka od 7. rujna 1969.). Navodi ga se i kao jednog od glavnih organizatora simpozija Hrvatski razgovori o slobodi održanog od 30. lipnja do 3. srpnja 1971. u Luzernu u Švicarskoj, s kojeg su poslani pozdravi Šimi Đodanu, Franji Tuđmanu, Marku Veselici i drugim pripadnicima Hrvatskoga proljeća ((HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH. Dosjei građana, Dosje Bogdana Radice, broj 319291, Bilješka od 19. travnja 1972.). U bilješci suradnika „Rade“ koji je tijekom studenoga i prosinca 1971. godine boravio u SAD-u, navodi se kako je Radica za vrijeme boravka disidenta Milovana Đilasa u toj zemlji „mnogo pomogao u njegovom reklamiranju” ((HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH. Dosjei građana, Dosje Bogdana Radice, broj 319291, Bilješka suradnika Rade, 1972.). U dosjeu se također navodi da je Radica kao pročelnik Ureda za vanjske veze Hrvatskoga narodnog vijeća, nadstranačke udruge političke emigracije osnovane 1974. godine u Torontu, bio potpisnikom apela poslanog 7. veljače 1977. godine novoizabranom američkom predsjedniku Jimmyju Carteru. Prema bilješci od 24. siječnja 1980., Hrvatsko narodno vijeće tim je apelom tražilo pomoć protiv Titove vlade koja je „kroz zadnjih nekoliko godina (…) sustavno i brutalno gušila kulturno i političko izjašnjavanje Hrvata u njihovoj domovini”, pri čemu je ta „vladavina terora dosegla vrhunac 1971. godine kao reakcija na buđenje nacionalnih osjećaja među studentima i profesorima Zagrebačkog sveučilišta” (HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH. Dosjei građana, Dosje Bogdana Radice, broj 319291, Bilješka od 24. siječnja 1980.).                         

Dokumenti sadržani u dosjeu dostupni su za istraživanje i kopiranje.

This tape recorder is the instrument with whose help over 1,000 hours of interviews were recorded in the course of Zoltán Rostás’s oral history project. It is a professional tape recorder, of West German manufacture, weighing approximately 7 kg, and is still in good working order, more than four decades after it was used for the first time. The UHER tape recorder has four recording speeds. Zoltán Rostás mentions that, in order not to have to manoeuvre the microphone attached to the tape recorder very often, and thus to avoid deterioration in the quality of the sound recorded, he used the instrument at the lowest speed. In this way, the recording capacity was considerably extended, and could be as much as five hours for a narrow magnetic tape.

Initially, this tape recorder belonged to the editorial office of the Hungarian-language publication A Hét (The week), where Zoltán Rostás worked before 1989. Identical audio instruments were also in the possession of the national radio and the Institute of Folklore, as they were very sturdy, durable pieces of equipment with an excellent recording capacity. “At the national television there were even better ones, Nagra. But I think I managed very well with my UHER. Which in fact, initially wasn’t actually mine. It was only after 1989, when the instrument was discarded, that it came into my possession,” mentions Zoltán Rostás. The UHER instrument is now in Zoltán Rostás’s home, close to the hundreds of tapes recorded with oral history testimonies. The great majority of the tapes used and now in the Zoltán Rostás private collection were Munplast, of Romanian manufacture.

Ujj Zsuzsi presented her first exhibitions and concerts together. In her oeuvre, the visual arts and poetry that is sung are organically fused, as for instance in the case of Fürst Január ICY (Baksa Soós János), fe Lugossy László, and Nah Te (Vető János). Her knowledge of the oeuvre of the Hajas Tibor, who died at a tragically young age in 1980, was decisive in her work.

In her publication issued on the occasion of her first exhibition and concert (First brochure - Liget Gallery, 1987) she presented twenty-nine photographs and twenty-eight lyrics, along with some scores. Later, she created new photographic works (with the technical assistance of István Halas) in response to invitations to exhibit.

In 1991, she gave up photography. She has since written poems, songs and non-public texts. As the singer and author of the band Csókolom, she published musical recordings in 1994, 1995, 2000, and 2006.

Her visual works consist of carefully arranged black and white photographs and moving images. These images document her non-public performances. Interest in her works became more lively in the second half of the first decade of the new millennium, along with increasing interest in issues of gender representation.