COURAGE

povezivanje zbirki

Kartica sadrži pet izrezanih i nalijepljenih članaka koji se odnose na izvještaje o postupcima protiv režisera i scenarista filma „W.R. Misterije organizma“ Dušana Makavejeva, režisera i scenarista filma „Plastični Isus“ Lazara Stojanovića, te Koste Čavoškog, tada asistenta na Pravnom fakultetu u Beogradu, osuđenog na pet mjeseci zatvora, uvjetno dvije godine, zbog kritike jugoslavenskih ustavnih amandmana iz 1971.

 Film „W.R. Misterije organizma“ iz 1971. godine u SFRJ je 15 godina bio zabranjen za javno prikazivanje, a u svijetu višestruko nagrađen (Interfilm, međunarodna kritika u Berlinu, Nagrada „Luis Buñuel“ u Cannesu). Kako se dalje opisuje u Filmskom leksikonu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Makavejev je između ostaloga na ironičan način tematizirao rigidnost komunističkog režima, odnosno konzervativnost navodno progresivnih socijalističkih društava. U glavnom liku Milene, mlade jugoslavenske komunistkinje, zastupljena su i feministička stajališta povezana s psihoanalizom i marksizmom, dok se struktura filma u cjelini umnogome oslanja na iskustvo tzv. povijesne, posebice sovjetske avangarde.

 Te godine u režiji Lazara Stojanovića snimljen je i film „Plastični Isus“. Film je zabranjen, bunkeriran, te prvi put prikazan 1990. Godinu dana kasnije, dobio je Nagradu međunarodnog žirija kritike na festivalu u Montrealu. Njegov autor osuđen je na zatvorsku kaznu. Osim zbog erotskih sadržaja, film je zabranjen ponajprije zbog otvorene kritike Titova kulta ličnosti i tadašnjeg jugoslavenskog režima. Tim filmom Stojanović je uvršten među redatelje tzv. crnog vala, stilske struje na jugoslavenskoj kulturnoj sceni u razdoblju 1960-ih i prve polovice 1970-ih. Karakterizira ga kritika socijalističkog društva, ideologije, tadašnjih vlasti i njihova prikaza u javnosti, te realnu prikazu svakodnevnog života, nasuprot službenog socijalističkog kulturnog etatizma koji je stvarnost oslikavao kroz prikaz općeg napretka i blagostanja jugoslavenskog socijalističkog društva.

Osim opisanih, u zbirci se nalazi još pedesetak novinskih članaka iz razdoblja 1972. – 1974., koji se tematski odnose na kaznena djela neprijateljske propagande u umjetničkoj produkciji, kaznena djela proizvodnje i distribuiranja pornografskih spisa, te kaznena djela povrede ugleda države, državnih tijela i predstavnika. Dokumenti su dostupni za istraživanje i kopiranje.   

Esej Novinarstvo u poslijeratnoj Jugoslaviji nalazi se u zbirci Dinka Tomašića, a Tomašić ga je koristio u svojim sociološkim istraživanjima. Nowotnyjev prikaz novinarstva pod novim komunističkim režimom kritizirao je postupke vlasti koji su van svih profesionalnih kriterija uništavali novinarsku profesiju. Nowotny, inače bivši pripadnik kontraobavještajne službe, naglašava u uvodu svoga eseja da je u Jugoslaviji prije rata i revolucije bilo veoma malo novinara odanih „naprednim idejama“, odnosno komunističkoj ideologiji. Kako zbog odlaska u emigraciju, tako i zbog toga što su mnogi novinari bili ubijeni ili u zatvorima, a drugi pak otpuštani zbog svog „malograđanskog držanja“, profesionalno novinarstvo je praktički iščezlo u toku poslijeratnih  revolucionarnih događanja. 

Ono malo novinara što ih je ostalo i koji su čak i bili odani komunističkim vlastima, bili su pod stalnim nadzorom vlasti i zbog straha su morali provoditi autocenzuru, tako da je u novom novinarstvu, što ga je iznijela revolucija, bila izbačena svaka kritika političke vlasti i stanja u društvu. Nowotny donosi slučaj crtača i karikaturista Andrije Maurovića koji se 1943. pridružio partizanima. Nakon rata se zbog razočaranja u režim odbijao učlaniti u Partiju, te se osobno povjerio autoru ovoga eseja, da je razmišljao o tome da napusti zemlju „lažne socijalističke politike“. Premda je Maurović učinio puno u propagandnom smislu za partizansko-komunistički pokret, krajem 1940-ih dolazi na udar režima jer je njegov umjetnički izraz iskazivao „ne-socijalističke“ težnje. 

Noć Rudija Supeka je neformalno okupljanje sociologa koje organizira Klub studenata sociologije „Diskrepancija“ Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jedna od najaktivnijih studentskih organizacija zagrebačkog Sveučilišta. Noć Rudija Supeka održava se jednom godišnje u čast osnivača Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prof. dr. sc. Rudija Supeka. Iako se radi o brucošijadi studenata sociologije, ovaj događaj pun plesa i glazbe otvoren je za sve posjetitelje. Događaj redovito nudi širok koncertni repertoar, što poznatijih, što manje poznatih, bendova koji u svojim redovima imaju ili su imali studente sociologije. Koncert je to različitih glazbenih žanrova koji se izmjenjuju tijekom večeri čime je otvoren svima bez obzira na subkulturu ili glazbeni ukus. Svake godine brucošijada se najavljuje i prigodnim plakatom s likom Rudija Supeka. Imenovanje ove manifestacije Supekovim imenom pokazuje koliko je Supek kod studenata sociologije bio cijenjen kao sociolog i omiljen kao profesor i nekonformistički intelektualac.

In the film, the actor roams the city and uses the opportunity to overcome various obstacles that lie before him (walls, fences...). He walks aimlessly. Speed walking, the artist passes though various surroundings. In motion, he marks his own individual path of movement through the city. He jumps across obstacles, representing a symbolic act of defiance and appropriation of the micro-space, of the free subject. This work is a statement on the intertwining of art and an everyday action – walking. In his works, Neša Paripović creates an intimate atmosphere. He did not perform in public. Movement, like the actor's roaming, represents deviation from a stable place in society. The actor conquers the public space precisely through his own private space of action. Rhythmicality is immanent in the work as the rhythmic film shots match the motion of the artist.

The poem’s original title was Szaltószabadság, a neologism difficult to translate (roughly, “Summersault Freedom”). It means “the freedom of flipping in the air,” but it also echoes the word sajtószabadság, which means “freedom of the press.” When the journal Mozgó Világ was launched by the Central Committee of the Communist Youth Organization (KISZ) in December 1975, Nagy’s poem was to appear in the first issue with its original title. However, the censors demanded that it be changed: editor Miklós Veress and the poet choose a line from the poet referring to Korbut.